Dan prvi

Nazovimo ga – prvi slomčić živaca. Mailovi samo stižu, od posla ne znam čega bi se prije uhvatila,  a moj sin jedinac krenuo sa školom na daljinu. Ta daljina je bila jako blizu mog živčanog sustava. Simultano radim i svoje i njegovo, jedva sve stižem i poželim treću ruku te dobitak Eurojackpota. Mnoštvo pitanja, mnoštvo zahtjeva sa svih strana – i onih koji imaju i onih koji nemaju veze s onim što trebam odraditi, al’ najviše od svega – ovih koji mi ometaju koncentraciju.

Dan drugi

Što je to ustvari koncentracija? U uredu sam navikla zatvoriti vrata i u potpunoj tišini raditi, što znači – bez zvukova. U radu od doma… su zvukovi. Mnoštvo zvukova. Nepotrebnih zvukova od kojih čovjek (ja) ne može pronaći misli u glavi. Jer bježe od zvukova. „Maaaamaaaaa! Maaamaaa!“ zvukova. Misao dana: školo na daljinu, mrzim te. Posao radim i intravenozno želim sredstva za smirenje, no zadovoljim se smirivanjem aromaterapijskim uljima, koja kapam u aroma lampu.

Dan treći

Čovjek se nauči raditi bez ikakve koncentracije. Živčani sustav sad mi se rasprostranio po cijelom tijelu, u kojem više nema ni atoma smirenosti. Dijete još uvijek poluuspješno pokušava sudjelovati u školi na daljinu, a ja uz njega odraditi sve što  mi stiže. I gle ti to! Potpuno fantastično ne uspijevam. Zvonjava mobitela svake tri sekunde, a obavijesti sa svih postojećih profila na aplikacijama za chatanje čuju se ravno 840 265 puta. Ljudi mi šalju poruke (jer pola ih više nema zaposlenje, ali ima mnoštvo slobodnog vremena), a ja samo želim ustati, uzeti minobacač, u njega ubaciti mobitel i ispucati ga zajedno sa sobom u Zemljinu atmosferu. Tražim u mislima gdje li smo spremili minobacač i ubrzo shvaćam da ga na žalost u obitelji nikada nismo ni posjedovali. Sad sam tužna i plačem i ubrzano trošim ona aromaterapijska ulja za smirivanje, kapajući ih svakih pola sata sad već u zdjelu ključale vode od 7 litara. Sjedimo u mirisnoj pari u dnevnom boravku gdje radimo, dijete i ja, svak svoje, a vidljivost od pare je slaba pa se dovikujemo da se lociramo. Radim i nadam se da kompjuter neće krepati od te zračne tekućine. Para nas peče i kose su nam mokre.

Dan četvrti

Bože, pomozi mi umrijeti.

Dan peti

Bože, šalila sam se jučer. Nisi me baš trebao plašiti potresima.

Dan šesti do četrnaesti

Sad je već puno lakše. Odmah ujutro popijem sredstvo za smirenje i pola litre konjaka natašte, za bolju usredotočenost. Dajte, šalim se. Dijete skoro pa samostalno radi zadaće i ja konačno imam mir! Radim i sretna sam što smo živi i zdravi i nemamo Covide 19.  I zahvalna sam; što imamo Dhar mediu, nas, zajednicu kojoj pripadamo. A ostalo? Ostalo će se već posložiti.

Talija


0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish