Bilo je to 2020. godine, mjesec ožujak, petak poslijepodne. Zatvorili su vrtiće, a ja otvaram podružnicu Dhar medie u svojoj blagovaonici.

Socijalno distanciranje uskoro se pretvorila u nešto drugačiji ritualni tijek svakog radnog dana. Inače sam tip od organizacije pa ni u ovoj prilici nisam popustila svom OKP-u. 🙂 Šta ću, takva sam.

Moja mala četverogodišnjakinja spava kao teenager do 10, pola 11 ujutro (vjerojatno zato jer što i budna baš poput teenagera), a mama ustaje u 7. Prvi na rasporedu je trening – da ne zakržljam od svih 200-tinjak metara koje prohodam dnevno, zatim kava, i kucaj Cele, kucaj, dok je mir i mala ne želi otvoriti ured odmah pored tvoga.

S njezinim buđenjem, maženjem i jutarnjim ručkom (kako naziva doručak), kreću napadaji i sto ideja za igranje.

Nakon max. 10 minuta koje provede kuckajući na svojoj kasi pored mene za stolom, za svojim radnim mjestom (igramo se ureda), koje usprkos kratkotrajnoj igri temeljito postavlja pola sata do 40 minuta, zovemo baku i dedu u spas. Hvala ti Bože na dvorištu, baki i dedi, mama nastavlja tipkati… Povremeno gospođica dođe do ulaznih vrata samo kako bi mi rekla što je proteklih 5 minuta radila vani, ponekad mi donese cvjetić koji je ubrala na dvorištu, a ponekad samo da malo popričamo… Dok završi rečenicu, ja zaboravim da je već travanj, da je vani lipanj…i da imam posao.

Poslije neizostavnog doručka, negdje oko podne ubacim nešto u kljun… ubacim ja više toga, ali nećemo u detalje.

Samo ću reći da sam se pretvorila u pravu malu domaćicu, raznorazni recepti pobuđuju kod mene veliko zanimanje pa pečem kruh, vaki, naki, radim kolače, vake, nake… i onda to sve, logično, i pojedem. No s vremenom se javlja problem – nigdje nema kvasac za kupiti. No to je za neku drugu temu. Kad obveze dozvole uzmem si pauzu i odem na sunce na pola sata – to vam pišem samo zato što kad me vidite postoji mogućnost da mi nećete vjerovati da sam unazad 5 tjedana bila jednom u dućanu (da, da, udana sam, žao mi je dečki… suprug je taj koji kao robijaš ide obijati dućane za kvascem. No, nikad lopova od njega s obzirom na ranije spomenutu činjenicu da kvasca NEMAM!) i jednom u ljekarni. Zamolbe, natpisi: ”Stanite tu. Nemojte ništa dirati. Čekajte da Vas pozovem.”… nije taj filmski đir za mene. Vraćam se u podružnicu.

Probudio nas je potresi…preskočit ću priču o izletavanju u pidžami na sred dvorišta i spašavanju plišanca mede…a djetetu se kaka. 

PTSP je to, od kako je mala gospođica izjavila, od te – grmljaštine, i navlačenja premalog skafandera onaj jedan dan kad je padao snijeg, po ovom ljetu vani. U podružnici je sve OK, srećom.

Vraćamo se u rutinu, hrpa mailova, upiti, poruke… hvala nebesima pa se radi jer bi inače bila pregorena od sunca i deblja kojih 10-ak kg zbog svih recepata koji me mame, zovu…pa im ja popustim, mekog sam srca šta ću.

Prokleta grmljaština me podsjetila da je život jedan i da treba i uživati… pa zato podružnica Cele miriši na kolače, dizana tijesta, pite… Odnosno prije je mirisala, sad ne. NEMAM kvasca!

Cele.

 


0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish