“Busy being busy.” Volim ovu izjavu Robina Sharme koju smo imali prilike čuti na seminaru kojeg smo organizirali u veljači. Obožavam poslovnu komunikaciju jer toliko govori o našim organizacijskim sposobnostima, iako bi se zaklela da se mnogi neće s tim složiti. Sve smo u stanju pripisati okolnostima, čitaj obavezama kojima smo obasuti tijekom dana. Slažem se s time no postoji jedan trenutak kojeg nismo svjesni, a to je onaj kada odlučimo da ćemo preuzeti odgovornost i biti na raspolaganju, a ne stalno pod izgovorom da smo zauzeti.

Zašto to kažem? Zato jer sam se neki dan našla u situaciji “čekača” odgovora na moj mail. I ne samo na mail, već na sastanak i prezentaciju na koju sam potrošila dobra tri sata svog dragocjenog vremena, do kasno u noć. Ono što sam očekivala za uzvrat je bar jedno skromno “Ne.” Znam da su današnji menadžeri zauzeti, znam da su nam satnice prenatrpane raznim obavezama. No znam da sam i sama menadžerica jedne tvrtke. Cijelog odjela od 8 zaposlenih. Znam što znači dan pretrpan obavezama.  Iako bi vam bolje legao neki bolji primjer, vrati ću se na svoj radni dan, samo da dokažem navedeno.

Prije toga reći ću da je i Steve Jobs odgovarao na svoje mailove. Na svaki mail, iako ponekad samo šturo, sa jedno da ili ne. Ali je pronašao vrijeme i to radio. Danas to radi njegov nasljednik, jer zna da to ljudi cijene. I zna da je to znak poštovanja prema svakome tko nam pokuca na vrata.

To vam je kao da hodate po cesti i pitate nekoga za smjer, a osoba kojoj ste uputili pitanje prođe pored vas bez riječi, nakratko vas pogledavši. E tako to današnji menadžeri rade sa svojim mailovima. Iako je danas e-mail postao nužno sredstvo komunikacije mi ga zloupotrebljavamo kako želimo. “Ignorirat ću, jer me nitko ne vidi.” – ali vidi vas. Vidi vas ona strana na čiji mail niste odgovorili.

A sad malo konkretnih argumenata. Prilažem sliku jednog običnog radnog dana. Kao što vidimo tu je popis svih obaveza, nerijetko ostajem budna kasno jer u uredu ne vlada potpuni mir, distrakcija je mnogo.  No ono što uvijek radim bez iznimke, je da odgovaram na mailove. Pa čak i one naizgled nevažne i neprofitne. Prvo što učinim kad sjednem za kompjuter, a nekad to nije prije podneva, je da pregledam mailove. Odznačim pročitane, ili ako se ne stignem baviti s njima, odmah ostavim ih za kasnije. Nikad ne ignoriram. Da se razumijemo, moj radni dan traje 12 i više sati. Kad završim s poslom u uredu, često nastavljam doma.  Svoje vrijeme iznimno cijenim, pa time i tuđe.

Ako sam provela 3 sata stvarajući savršenu prezentaciju da mogućem klijentu sve o čemu smo razgovarali stavim na papir, onda očekujem da mi se na to odgovori. To je poslovni bonton.

Time završimo poglavlje koje smo otvorili. Prestajemo misliti da nam nešto visi nad glavom, jer nismo dobili povratnu informaciju. To je važno.

To govori o našim organizacijskim sposobnostima i sažeto je u onoj izjavi koju sam stavila u naslov. “Zauzeti smo svojom zauzetošću.”

Da ne duljim, shvatili ste. Pa kada nam se desi da nam netko drugi uzme posao, klijenta i realizira dobru suradnju dok mi menadžiramo svoje zauzeće :-), ne prestajemo se čuditi…

P.S.  Nakon ovog radnog dana stigla sam se javiti i studentici koja je lijepo zamolila da je primimo na praksu u našoj agenciji i ispričala joj se što nisam bila brža. S druge strane mog maila sjedila je djevojka koja se nadala jednom novom iskustvu koje će joj pomoći u potrazi za poslom. Pomoći mogu, to je ono što mi nikada nije teško. Pomogla sam odgovorivši na mail.

– Lea


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish