Ako vam se ne da čitati cijeli tekst, ukratko: može i super je. Kako, pitate se vi spremni čitati dalje?

Prvo, trebate biti muškog roda. Da, znam, pojam teških fizičkih poslova uglavnom se veže uz nas muškog spola – možemo više nositi, teže lakše gurati, nezgrapno lakše prihvatiti i staklenke otvoriti golim rukama s onim sjajem ponosa u oku. Ali kad govorimo o poslovima unutar doma, onda su naše supruge, žene, djevojke i partnerice prave superjunakinje.

Hendlaju nekoliko djece istovremeno, od svih fizičkih potreba pa sve do online škole, kuhaju ručak, pospremaju, čiste i peglaju i još se jednakim žarom pažnje posvećuju i psu od 27kg u pubertetu. I da, i djeca su u pubertetu, i to njih 66%, kao što je to slučaj kod nas. Kao da to nije dovoljno, još će, na kraju dana, pronaći prave riječi utjehe za sve vaše «probleme».

Sve vam to stvara mogućnost nesmetanog rada od kuće.

Mogućnost da se zatvorite u svoju sobu gdje vam je privremeni ured i da radite do ručka – kada ćete sjesti za postavljen stol u najmanju ruku kao plemić i nakon istog ponovo se vratiti u ured, mogućnost da stavite slušalice na uši kad su djeca glasna, viču ili plaču, mogućnost da vam nitko ne «visi za vratom», jer zapravo cijelo vrijeme vise njoj – vašoj superjunakinji ženi, djevojci i partnerici.

Vi se za to vrijeme osjećate (jer vas tako i tretira) kao da u tom svom malom kućnom uredu rješavate oporavak gospodarstva i virusnu pandemiju – simultano.

Tako je i kod mene, troje klinaca od kojih je dvoje prikopčano na online školu i treći mali miš od tri i pol godine koji je ispao vragu iz torbe + pas koji mora biti dio svakog događaja (ali baš svakog).

Ja pomognem oko pospremanja kuhinje i najmlađa je često kod mene u uredu gdje se igra i gleda crtiće. I da, vodim i psa van (ali samo zadnjih par dana), zapravo nosim, jer je bio na operaciji i ne može niz i uz stepenice (i ima sjenilo za lampu na glavi).

I to je zapravo sve, jer sve ostalo ide na račun moje neopjevane junakinje. Djeca ne zovu tatu, ona cijelo vrijeme zovu mamu.

Vlatko.