Zasto je Kung Fu panda pobjedio Tai Lunga i što je Pepeljuzi princ?

Danas mi je kći ispricala priču koja se nekoliko puta ponovila među djecom u njenoj školi. Uvjek je netko nečija žrtva – naoko bezazlena dječija prepirka, ali kad moja kći izvuče deblji kraj, vrati se kući potištena. Nih tri djevojčice sjedile su parku iza skole i pričale. Najednom jedna od njih gurne drugu, iz zabave. Kako je gurnuta djevojčica bila okrenuta leđima i nije vidjela tu “zabavu” tako joj se ni šala nije svidjela. Moja je kći sjedila iza nje i nevina postala optužena. Naravno da se pokušala opravdati i čak iskreno rekla kako je to učinila druga djevojčica, ali gurnuto dijete nije marilo te je u ljutnji izgovorila nešto pogrdno i bolno…

… I u toj priči sam danas prepoznala sebe, u kontekstu događanja proteklih dana pa sam se sjetila nečega što sam davno pročitala u knjizi o Buddhinom životu (Buddha, Deepak Chopra). Ne pamtim točno sve detalje te priče, ali sjećam se da je poruka bila duboka i jasna.

Gospodar smrti – Yama silno je želio poraziti Buddhu. On je bio prosvjetljeni – spoznao je istinu da smrt zapravo ne postoji, pa nam je strah od nje sasvim nevažan… Ali je Yama znao da je Buddha ipak samo čovijek i da u njemu još uvijek negdje leži bol radi majke koja je umrla rađavši ga. Tako ga je jedne večeri namamio u labirint u perivoju dvorca, dozivajući ga glasom i likom djevojke koja će mu kasnije biti ženom… Buddha nije slutio što se krije iza svega i kada je došao do središta labirinta, u liku njegove ljubavi prepoznao je Yamu. On je, gledavši ga direkno u njegovu bol, u njemu budio zatomljeni osjećaj patnje. Tada je Buddha postajao slabiji, a Yama je baš to čekao – mogao ga je slomiti! 

No Yama nije znao da je nasuprot boli u Buddhi postojao još jedan osjećaj – tek zrno, ali mnogo veće od svega straha, i Buddha pomisli: “Znam da negdje u meni, na nekom mjestu postoji potpuni duboki mir i da ću kad pronadem to mjesto biti potpuno siguran.”I preplavi ga blaženstvo sjedinjenja s univerzumom i Jama bjesno isčezne u noći…

Rekla bih da je iz istog razloga i Kung Fu Panda pobjedio Tai Lunga u istoimenom crtiću, jer je u sebi porepoznao onu najvazniju istinu – da je moć zapravo u NAMA, bili mi nje svjesni ili ne. Možda nam se nekada čini da se netko igra s našom sudbinom no jedino tko se zaista igra sa nama je naš strah. Postoji izreka koja kaže da nas nitko ne može povrijediti, ako mu mi to ne dozvolimo, stoga se iz svega nameće pitanje:  Zašto to ipak dopuštamo?

I baš zato je priča o Pepeljuzi za mene utjelovljenje snage, jer su njena vjera i mir bili dovoljni za ostvarenje snova i oprost. Princ je samo simbol muške energije u nama i njegov mač – snage koja nas spašava od straha. Pa zašto ne bismo svi bili sami svoji prinčevi i zašto ne bismo pronašli svoju snagu. Pronađimo ono mjesto koje je naizgled  skriveno oku, no samo dok ne zavirite u svoje srce. Nađemo li to mjesto, nitko nam ništa neće moći, jer smo zaista pronašli onog pravog sebe. 

One Comment

  1. marijana sarolic robic-Reply
    23.07.2013. at 14:08

    Jako lijepo i istinito! i zapravo najmoćnije od svega što nasm stoji na rapolaganju, atako često zaboravljamo da se samo strah strahom hrani!
    Hvala, draga Lea, šta si me na to podsjetila, trebalo mi je

Leave A Comment