Često u razgovorima sa (nažalost) nezaposlenim frendicama čujem bizarne, na kraju i presmiješne priče o oglasima za posao; tipa – ‘tražimo vrhunskog slastičara, koji ujedno zna poljski jezik i češko staro pismo, ima oko i talent za fotografiranje hrane, i svoju opremu naravno’. Pitaš se pobogu, hoće li se doista pojaviti takva osoba, te koji je to individualac, a i srećković kada nije imao ni konkurencije, ili jest?!

Enivej, takav tip ‘zna sve – specijalizacije’ je kod nas sasvim normalan i tražen. Premalo tržište i premalo poslova, a poslodavac bi da se posao vrhunski obavi, da plati – ako bog da nikad ili što kasnije i manje moguće – no, to nije moja tema, niti specijalnost 😉

Nemam ništa protiv šireg znanja, što više, to bolje, zašto ne! Problem nastaje kada se dogodi da od svih stvari koje poznaješ/radiš, niti jednu ne uspiješ skroz izučiti, i postati ‘master’. Jer jednostavno ne stižeš. Toliko je toga što bi htio i/ili  moraš da vremena i prostora za specijalizaciju jednostavno nema. Ponekad mi se čini da bi bolje bilo znati samo jedno ali u potpunosti, a opet s druge, fora je znati i mnogo toga, pa makar bar onoliko koliko stigneš. A priroda posla mi i je takva, da skoro svaki dan učim i otkrijem nešto novo, pa sam i hepi kad to savladam, dokažem si da mogu.

Osobito se sjećam razdoblja kada sam kao jedina grafička dizajnerica radila M&B magazin. Taj posao uključuje mnogo toga – obrađuješ i prilagođavaš fotografije, uređuješ vizual pojedinih tema, posebno se baviš samo naslovnicom koje je bitna jer ona će se prva uočiti na kiosku, pa prilagođavaš teme potrebama oglasa, pr-ova, i svega što se u njemu mijenja u samom hodu jer je to jednostavno tako. Uglavnom si u gužvi, strci jer treba sve te tekstove na kraju  još jednom ispravljati sa novinarom, urednikom…eventualno mijenjati teme u zadnji čas. Uglavnom, skupi se toga da ti glava gori 🙂 Ali na kraju kao finale magazin odlazi u tisak. I kada su svi zadovoljni možeš odahnuti i osjećaš zadovoljstvo učinjenim.

Često si dan kasnije pomisliš, ‘a mogla sam bolje riješit onaj vizual’, ili ‘da sam barem stigla sliku drugačije izrezati’ ali gotovo je. A onda ti dođe pohvala i to iz same glavne izdavačke kuće M&B magazina, dragih nam Engleza, a u mail-u stoji kako im se jako sviđa novi broj, kako je naslovnica prelijepa (što je doista i bila :)) i da svaka čast našem grafičkom TIMU na tome. A ti sjediš i smiješ se jer grafički TIM si samo ti, jednina ali totalno. Dok kod njih sjede ljudi koji su zaduženi samo za obradu fotografija, drugi vjerojatno za biranje boja itd., pomisliš si kako je privilegija danas u grafičkom poslu biti specijaliziran. A opet, nakon ovakve pohvale, sretan si da sve to znaš sam napraviti. Ok, nećemo se zavaravati jer će i kolege iz firme vjerojatno čitati ovaj blog 😉 – jasno da ti tu i tamo kolega grafičar/dizajner sa susjednog stola pomogne ako zatreba, pitaš šefa za mišljenje ako nisi siguran ili nešto ne znaš, ali zato se niti ne očekuje da ćeš biti super u svemu, već da imaš želju i potrebu za novim znanjima i izazovima koje ćeš moći ukomponirati u ono već stečeno.

Na kraju krajeva, pa i ovog bloga, rekla bih: uči, radi, razvijaj se, nikad ne znaš kada će ti tvoj interes za češko staro pismo, znanje poljskog zbog kojeg su ti se rugali u školi, talent za pravljenje kolača ili strast prema hobi fotografiji za koju si od prve plaće kupio svu opremu i zatrebati.

– Irina.


1 Comment

www.hallu.com.hr · 12/09/2015 at 16:48

U mnogim pitanjima imam drugačije mišljenje vjerojatno, ali ovdje mi sve odgovara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish