12
Sep

Perspektiva 2.0: Kako sam (p)ostala uzbuđeni prvašić

„Voda od rajčice. Toliko izražajan okus rajčice, a skroz je prozirno. Zamisli. Kaj sve možeš napraviti. Molekularna gastronomija. Zbog takvih sam se stvari zaljubio u kuhanje,“ kaže chef. Otprilike. To je dio koji sam zapamtila iliti shvatila.

Nastavio je sa žarom pričati o fascinantnoj stvari soli, o tome koliko toga smo naučili krivo pripremati i koliko toga možemo s hranom. Dok je on pričao, a ja pokušavala shvatiti, u glavi mi je ostao ovaj dio – „zbog takvih sam se stvari ja zaljubio u kuhanje“.

Zaljubiti se u posao.

Klasično, okrenula sam stvar na sebe i dubokoumno se zapitala: a kad sam se ja zaljubila i u što to točno? I blago njemu što zna odgovor na ta pitanja.

Zaljubila sam se u otprilike pet tisuća stvari jer bih ih toliko htjela raditi. Sve su bile u tom nekom području komunikacija, književnosti, riječi, glume, kazališta. S 12 godina odlučila sam postati televizijska novinarka. I to je usmjerilo moje odluke.

S obzirom na svoju snažnu odlučnost, pa čak i inatljivost, moram sebi, a onda i svijetu pokazati da znam što želim.

Ha, smiješno, mala Petra. Kad sam došla do točke u kojoj to trebam i ostvariti (treća godina studija novinarstva), shvatila sam što to zapravo je. I shvatila da to ne želim. #onokad se tvoja percepcija ne poklapa sa stvarnošću. Što tad?

Pozovi se na kavu i razgovor počni s „Gle…“

Znaš da nakon „Gle…“ slijedi nešto ozbiljno.

Moje višemjesečne kave sa samom sobom kratko su zaključile: „Gle, to nije za tebe.“

Foto: Pinterest

I utorak, i srijeda, i četvrtak…       Foto: Pinterest

Kad shvatiš da tvoje dosadašnje želje i planovi zapravo uopće to nisu, pljusni se. Onda ti pogled ode u drugu stranu. Znaš što je na drugoj strani? Mogućnosti!

Da, vidiš mogućnosti. Ja sam vidjela društvene mreže. Odmah smo kliknuli. (Primijeti igru riječi.)

Moj sljedeći totalno opušteni korak bio je napraviti plan za budućnost jer sad stvarno nema više zezancije. Doslovno, kupila sam novu bilježnicu i na prvu stranicu napisala plan do osvajanja vlastitog staklenog ureda.

Zaključila sam da mi što prije treba neko obrazovanje! Plan je bio: osvojiti stipendiju za besplatno školovanje, ići tih pet, inače nekoliko tisuća kuna skupih, subota na predavanja, postati vrhunski community manager, dobiti genijalan posao, pa jednog dana raditi u nekom genijalnom zimskom vrtu, staklenom uredu, kako god. Ono, Instagram idealnom.

I prvi me korak zeznuo.

I dobro da je.

I bez silnih koraka, dobila sam taj genijalan posao.

Kako?

Prvo, učila sam sama. Ako počneš biti sumnjičav prema tome jesi li na čisto s tim koje te područje zanima, razmisli o tome što guglaš. Guglanje je očito postalo sinonim za istraživanje, ali ‘ajmo to proširiti na konferencije, predavanja i radionice koje škicaš i upisuješ (nadam se), ljude i ekipe čiji rad pratiš, ljude kojima pozitivno zavidiš jer su tvoj potencijalni uzor. Kad sam nešto kreneš učiti i istraživati  – to je tvoje područje interesa! Baš to. Ne tjeraju te kolokviji, ispiti, seminari, pa ni okolina, jer tko te može „natjerati“ da svoje slobodno vrijeme, vrijeme koje kreiraš najslobodnijim odabirom, potrošiš na upijanje informacija koje te ne dotiču ni u kom pogledu?

Primjerice, novinari se informiraju, zar ne? Mene su dnevnici i portali užasno umarali, iako mi je bilo zanimljivo učiti o samom funkcioniranju medija. Upisala sam medijsku akademiju za studente jedne od naših vodećih medijskih kompanija i naučila koliko kotačića postoji u tom sustavu. Iako sam shvatila da nijedan od njih nije za mene, ipak sam se lakše oprostila od novinarstva znajući da svoje ideje mogu iskoristiti u mnogim drugim područjima. Moje daljnje guglanje se poklopilo s kolegijem Društveni mediji i – bam. Dogodila se ljubav. Eto nas – u sretnoj vezi s društvenim mrežama već dvije godine.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Drugo, kreirala sam. Praksala se! Uz moj prvi pravi pravcati posao (ovaj u agenciji), vođenje društvenih mreža je moj honorarni posao, ali i moj hobi.

Poslodavci cijene iskustvo. Stvori ga! Moje prvo iskustvo bio je projekt na faksu – za ocjenu. Dio tog projekta i nakon popunjenog indexa napreduje, a i jako je ukusan. (Da, o hrani.) To je taj hobi dio zbog kojeg sam dobila svoj prvi honorarni posao, a taj je honorarni posao jedan od razloga zbog kojeg sam dobila posao u agenciji. I onda još jedan honorarni. Praksa, praksa, praksa!

Najteže mi je bilo odlučiti kada smijem početi raditi, kada sam dovoljno naučila? Nemam neku diplomu za uspješnu samoedukaciju, nemam dokaz da sam spremna. Potaknula me rečenica odlične blogerice Jovane Miljanović, a nadam se da će još nekoga: „Umesto da stalno skupljamo i skupljamo novo znanje, možda je bolja taktika da krenemo da koristimo ovo što već imamo!“

Praksom se znanje množi, stvarno da.

Treće, čitanje. Članci da budem u toku, blogovi (digitalnih agencija) da učim na primjerima, knjige za kreativnost.

Sve je to i dalje u procesu jer tek sam na početku odličnog puta! Kao uzbuđeni prvašić.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Iako je ovaj tekst planirano trebao biti samo o tome kako učim, shvatila sam da me moj pomak naučio i nešto o meni. (Rekla sam već da u svemu dubokoumno tražim dubokoumnu poruku za dubokoumnu budućnost.)

Za početak, hrabra sam. Dopustila sam si da prerastem svoje (stare) želje!

Iako se to ne čini kao preveliki korak jer boo-hoo, prešla s novinarstva na društvene mreže, za mene to i je bio veliki korak. Otvorila su mi se mnoga druga vrata, a da bih kroz njih ušla, tome se moram posvetiti. Za ono što mene interesira, faks mi daje obrise. Dalje sama. Hoću li to učiniti ili ne, bit će dovoljan pokazatelj je li to stvarna želja i cilj ili hir.

Kad se sjetim svoje bilježnice s planom do staklenog ureda, izgleda da kad me ulovi panika zbog promjene želja i vizija, imam potrebu isplanirati sve – valjda da mi se to ne bi ponovno dogodilo? Haha, događa se ponovno i sad to obožavam. Sad znam da sam u konstantnom i ovaj puta svjesnom procesu promjene zanimanja. Ne radnog mjesta, ne fakulteta ili nečeg sličnog. U procesu sam kreiranja svojeg savršenog zanimanja. Sve do sljedećeg savršenog.

Sad znam da je to dobro – jer znači da konstantno rastem. Ne ukalupljujem se. Gledam u budućnost, bez da ju planiram. Ideš korak po korak, knjigu po knjigu, članak po članak, konferenciju po konferenciju, lekciju po lekciju. Ideš, grabiš. I budeš sretan što radiš u okolini koja ti to sve omogućava. Koja je poticajna!

Na svoje česte potrebe za manjim i većim promjenama sada gledam kao na napredak. Perspektiva 2.0. Update-ana.

Ne brzam, ne lupam, ali idem prema tome nečem novom. Zato mi je važno da budem u otvorenoj okolini, u onoj koja me sama po sebi može iznova potaknuti da se pitam jesam li ja – ja. Nikad na posao nisam gledala kao na „samo posao“. Jer kako nešto što čini velik dio mojeg dana i prostora u mislima može biti „samo“? To pričaju ljudi koji odvajaju „poslovno“ i „privatno“. Shvaćam određeni odmak, ali kako da „privatno“ ne pričam o poslu? To bi značilo da ne pričam o svojim željama, ciljevima i planovima. Za neke, to bi značilo da ne pričaju o stresu i problemima.

Kako čujem, ima takvih okolina. *ubaci sve hrvatske žalopojke*

U mojoj #dhar okolini, ambicija i mladost nije jednako nadobudnost, miran si i svoj, a ne pod konstantnim stresom. Ako nemaš, i tebi želim isto. Jer u nemiru zaboraviš zašto si odabrao baš taj posao i na što te on motivira. Zaboraviš na vodu od rajčice, koliko je sol fascinantna stvar ili koliko su društvene mreže moćna igra. Meni je draže biti uzbuđeni prvašić, koji iako tu i tamo želi provesti radni dan doma pod dekom, više voli svoj crveni ruksak za bilježnice, pernicu na kat, rokovnike i papiriće pune ideja, želja i dobrih informacija. (Ok, nema pernice na kat, ali bilo bi fora.)

- Petra.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

18
Aug

Za dobar početak okružite se dobrim ljudima

Nekih ne toliko davnih, ali ipak minulih godina, dok sam bila nešto mlađa (iako, i sad se smatram, a i drugi me smatraju – poprilično mladom), jedan od mojih najvećih „strahova“ bio je taj da se moju ideju, moju želju, ambiciju ili priču ne doživljava ozbiljno. Neovisno o kojemu je krugu ljudi riječ, je li to doma, u školi/faksu, među prijateljima ili na poslu, teško sam podnosila rečenicu „Još si mlada, imaš toga za naučiti“ ili „Glava je tebi u oblacima, čekaj dok malo narasteš“. O mudrijašima, koji su znali što je najbolje za mene u životu i da biram krivi i neperspektivni studij, da i ne govorim.

Danas živim film prepun mogućnosti, upravo zahvaljujući svojoj glavi u oblacima, mladosti, studiju, a ponajviše – ljudima koji me okružuju.

U situaciji u kojoj se često nalaze mladi ljudi mojih godina, kontinuirano se preispitujući o sebi i onome za što jesu ili nisu predodređeni, vjerujem da je važno upitati se s kime radimo ono što radimo, tko je tu za nas u poslu, ljubavi, kao rame za plakanje, da nas savjetuje ili spusti na zemlju, da nas usmjeri tamo gdje pripadamo. Zasigurno ne samo u dvadesetima, već u svakom periodu svoga života, ali vjerujem da je spomenuti period u mnogočemu poseban.

Dolazim iz malog mjesta, iz sredine gdje nas nikad nije bilo mnogo, gdje se štošta znalo i poznavalo, a rijetki nisu bili najpametniji na svijetu. Još kao klinka bila sam svjesna da trebam novu sredinu, nova razmišljanja, bezbroj njih, upoznati puno ljudi i s puno njih se rastati. Dolaskom u Zagreb, učila sam kroz studij, kroz hobije, poslove, volonterstva, sport, (ne)studijske aktivnosti, ali najviše sam naučila kroz ljude. Netko nije uzalud jednom rekao da je najbolje učiti iz tuđih pogrešaka da se isto ne dogodi i tebi jednom dana. Ne mogu reći da sam uspjela slijediti taj naputak, ali često sam pronalazila svoju „besplatnu literaturu“ u ljudima koje sam odlučila zadržati u životu. Danas svoje iskustvo ne brojim u znamenkama radnih mjesta, njihovoj različitosti, satima volontiranja i stranicama životopisa. Evaluiram ga kroz ljude koji su tada bili tamo, koji su me poticali svakodnevno na „još malo, još samo malo“, cijenili moj interes i trud i naučili me  svemu što danas jesam i što cijeni i poštuje netko treći. Odlučila sam ostati uz one koji mi daju krila, koji prepoznaju u meni ono najbolje i daju mi to gorivo da se pokrenem naprijed, još malo, još samo malo. Danas radim u svojoj struci, struci onog neperspektivnog studija. Radim u agenciji gdje se cijeni svaka minuta moga rada, gdje se potiču moja mladost i energija kao nešto dobro iz čega mogu nastati samo najbolje stvari, gdje su oblaci tek stanica u vožnji mojih misli. Radim ondje gdje jesam ta koja još mora narasti, sazrijeti u struci i oplemeniti se nekim cijeloživotnim iskustvima. Ali nikad, nikad „narasti“ da budem dijelom nečeg općeprihvaćenog i da ne mogu izraziti vlastito mišljenje.

Posao, iskustvo, novac, vrijednost – sve su to apstraktne stvari koje ne bi postojale da nema ljudi. Oni su ključni element svakog dobrog početka. Zato pogledajte svoje kolege, prijatelje, šefove, partnere, pa čak i tete u dućanu u kojem redovito kupujete. Ako se uz njih osjećate kao da je sve na mjestu bez blokade, onda je to to. Ne dozvolite nikome da vam i na koji način kaže da nešto ne možete, da za nešto niste, da trebate nešto (do)čekati ili mijenjati sebe.

 

- Adela.

25
May

Usudi se povesti svojim osjećajima jer ćeš tada pronaći svoju svrhu

Učiš dok si živ, a najbolje naučiš kada nešto iskusiš iz prve ruke. Tako je i meni bilo dok sam odrađivala praksu u agenciji Dhar media. Studentica sam zadnje godine preddiplomskog studija na Edward Bernaysu. Svake godine biramo gdje ćemo odrađivati praksu. Ove godine sam se oslanjala na osjećaj, što mi najviše paše. Od svih ponuđenih za oko mi je zapela Dhar media.

Prvo što bilo tko napravi kada ga nešto zanima i želi dodatne informacije – ode na internet, pa tako sam i ja. Upisala sam Dhar media u google tražilicu i otvorila prvi link koji me doveo do njihove glavne stranice. Inače nisam fan zelene boje, ali kada sam otvorila stranicu osjećala sam ogromnu pozitivnu energiju, pristupačnost i toplinu. Uočila sam dvije riječi: We d(h)are i pogodile su me. ‘Usudimo se‘. Upravo suprotno od mog karaktera. Ne usudim se, volim rutinu, sigurnost, volim biti u nekakvoj sredini da se ne primjećujem, ali sam osjetila da bih se trebala mijenjati i usuditi napraviti nešto što se prije nisam usudila.

I tako sam poslala svoj životopis (koji i nije toliko osebujan), ali imam nekakvog iskustva u radu u medijima, pisanju i objavljivanju manjih članaka. Kada je došlo vrijeme za prvi sastanak, ne mogu reći da nisam bila nervozna, uvijek postoji doza nervoze. Željela sam naučiti, željela sam napredovati, i to svaki put naglasim kada se prijavljujem na praksu. Tako je bilo i ovaj put. Kada sam došla u Dhar mediu dočekala me Lea, direktorica Dhar medie, nasmijana i vesela, sjele smo za stol i odmah prešle na stvar. Koliko moram vremenski biti na praksi, što me zanima i kako ću najkvalitetnije iskoristiti vrijeme provedeno na praksi te izaći sa kvalitetnim znanjem i iskustvom. Nakon dogovora uputila me za stol gdje ću raditi i rekla da ostatak dana provedem malo istraživajući teme, ali mislim da je ipak htjela da osjetim atmosferu u uredu, kako stvari funkcioniraju i da se opustim, a ne samo da odem nakon sastanka i da sljedeći dan počnem sa pravim radom.

Kroz praksu sam također izlazila na teren, što je iznimno pohvalno i jako dobro iskustvo jer sam vidjela kako stvari funkcioniraju na eventima. Prvi event na kojem sam prisustvovala bio je prvi PRpitch za male i srednje poduzetnike, zatim Superbrands konferencija i promocija časopisa Brend kultura koju je organizirala Dhar media. Iz prve ruke sam mogla vidjeti kako teku pripreme i sudjelovala što je jedno veliko iskustvo. Vidjela sam koliko se zapravo truda, mašte i kreativnosti ulaže u stvaranje svakog novog broja časopisa Brend kultura.

Prvi od zadataka koji sam dobila je pisanje članka o agencijama za istraživanje tržišta. Iskreno, bilo me malo strah, jer kako ću ja to napisati, ako nikada nisam radila pravo istraživanje teme, ali nije mi preostalo ništa nego sjesti i istraživati, klikati na linkove, pronalaziti agencije koje se bave istraživanjem te na kraju smisliti pitanja i poslati hrvatskim agencijama i moliti se da odgovore na njih jer ako ne odgovore, članka nema. Trebalo je vremena dok sve istražim, dok smislim pitanja koja će biti zanimljiva čitateljima. Bila sam nervozna jer što ako temu odvedem u krivom smjeru (perfekcionist sam i jako samokritična), što ako na kraju članak ne bude odobren i tema propadne. Zato sam svaki put kada sam imala nedoumica pitala Leu za savjet. Lei stvarno hvala što je trpila mojih 100 pitanja na dnevnoj bazi. Kao mentorica mi je puno pomogla jer joj se bez problema i ustručavanja može prići i uz njenu pomoć će se svaka nedoumica riješiti.

Ali ne treba zaboraviti ostatak ekipe, koji je također dostupan bilo kada i uvijek će pomoći ako praktikantu nešto nije jasno. To je samo pokazatelj dobrog liderstva koji je prisutan u ovoj agenciji. Također sam prisustvovala na sastanku oko podjela tema, zapao me intervju s Alanom Bahorićem.

Treći zadatak, s kojim se nikad prije nisam susrela je održavanje Facebook stranice. Godinama traje trend održavanja društvenih mreža i od kad studiram željela sam se prijaviti na jedan takav posao, ali mi je falilo iskustvo, nikad se nisam susrela s tim i ne znam kako stvari funkcioniraju, zato me sigurno ne bi primili. Tako da nikada nisam ni poslala životopis. Ali sada je došla prilika i vrijeme da se suočim s neznanjem i naučim kako upravljati Facebook stranicom. Pripremala sam postove za nadolazeće tjedne, smišljala nagradni natječaj, komunicirala sa pratiteljima i učila kako vođenje stranice funkcionira, na što treba obratiti pažnju. Stekla sam jedno veliko iskustvo i samopouzdanje koje će mi pomoći da se usudim i dalje!

I sada sam tu. Pišem ovaj blog i razmišljam kako sam u samo mjesec dana stekla toliko novog iskustva koji će mi pomoći u daljnjem razvoju, upoznala toliko divnih ljudi samo zato što sam se usudila. Osjetila sam da tu ima nešto posebno i nisam bila u krivu.

- Martina.

14
Apr

Biti ili ne biti, grafički dizajner

S obzirom da nisam millijun godina u tom poslu (samo 10-ak), al’ i da jesam, imam slonovsko pamćenje pa bih se svejedno sjećala početka. A to je da mi je bilo bitno da nađem posao koji volim. Da, znam, otkrila sam toplu vodu, al’ tad nisam razmišljala koliko je to teško, ne samo naći posao, već raditi što voliš u životu. U jednom od razgovora sa svojom srednjoškolskom frendicom, inteligentnom/kreativnom/talentiranom i skromnom, koja se nakon 6 godina studiranja arhitekture i zaposlila kao arhitektica, priznala mi je da to uopće nije htjela studirati, a ni raditi. Ostala sam zabezeknuta jer pobogu, čemu trud od 6 godina učenja, a već znaš da ti to ne bi radila. Svaka čast na diplomi al’ moja malenkost bi već zbrisala s faksa. Nije za pohvalu al’ kad nema interesa, čemu dalje. Više srećom, zanimljivim poznanstvima, uvjeravanjima da ja to mogu, a ne pameću, uvukla sam se u grafički dizajn. Kad si vizualan tip i to te veseli i oduševljava, ovo je bilo otkriće – crtanje i mogućnosti u programu, pa kombiniranje sa fotkama ili ne, obrade slika, a onda još to sve možeš u časopis, poster, knjigu pretvorit’, samo ti printer maltene fali. I sad mi zatitra srce, zazubice rastu. To je bilo to - ljubaf.

Ne znam je li imalo veze s godinama/sazrijevanjem, pronalaskom stvarno nečeg što me zanima ili to, što sam samo kao 4-mjesečni tečaj prolazila, a ne uz godine studiranja, uz još gro predmeta koji bi me, vjerujem, ohladili. Kako bilo da bilo, čudila sam se tad ljudima koji su u tom poslu bili i njurgali, nervozno pričali da im je dosta tog posla, ono, haaalooo, pa radiš D kulest najposao na svijetu i dosta ti je?!?! Nisam razumjela. Pa onda jesam. :)

Kao za svaku vezu, pa tako i onu s poslom, nakon nekoliko godina postoji mogućnost da se uljulja, bude jednolična, fali iskre, izazova, novih ljudi i igrica – čitaj: klijenata i drugačijeg posla. ;) Makar i to sad čudno zvuči al’ oooke. Ja o grafici i dalje. :D Po putu se i ti malo udebljaš, ostariš, presložiš prioritete, il’ ti ih život/obitelj preslože i začas postaješ i ti jedan od onih grafičkih dizajnera koji nervozno njurgaju i reže. Faktor sivila je sigurno i ozbiljan glavni klijent, koji nema slobodnog prostora za kreativu, pa se i ti s vremenom njemu prilagodiš i kalupiraš. Živimo gdje živimo, budžet igra ulogu, smionost i sloboda, a i sama borba da klijent bude zadovoljan, i to onda na račun nekog svog kreativnog gušta. Osiviš, dolaziš i odlaziš na posao, u nekom maštanju o osvježenju koje ni sam ne znaš šta bi bilo. I jasno ti je da nije stvar toliko u poslu, već i u tebi. Za sve je potrebno dvoje. ;)

Volim i sjajne slogane poput: “ako ti se ne sviđa, promjeni, sad, woohoo”, il’ tipa, “otputuj, daj si vremena pa će te već nać rješenje” – haha, da, da, e, ne bih rekla jer vrijeme šiba, brate, ne znam šta sad odmah da promjenim i to bez woohoo-a, a otputovat’ možeš do Karlovca i tamo se eventualno inspirirat’ za dalje (ako nisi štedio) il’ pobjeć’ na Maldive pa se tresti tamo i razmišljat’ kako ćeš poslije tu sreću otplatiti. ;) Pa hvala na tim savjetima i sloganima, nekako ću svojim putem. I sjednete ti & ti, kad stignete, vjerojatno bude to kroz nekoliko mjeseci i sezona, nekoliko pročitanih sudbinskih priča, pogleda i vaganja prošlosti (živjelo slonovsko pamćenje), par zdravih razgovora sa svojim pametnim al’ jednako životnim ljudima, i tucet “oče naš grafički” zašto si me napustio, nađi me opet. I nađe te, ne u Karlovcu, niti nažalost Maldivima, al’ se zbrojiš i skužiš da nema posla u kojem neće biti tih “sivih” faza, kao niti u najljepšoj vezi. ;) Malo sve osvježiš raznim kreativnim poslovima uz posao, stvarima koje te kreativno ispunjavaju, upustiš se možda i u neku avanturu traženja novog posla, učenja neke nove bliske kreativne grane i već se samim time zaiskri ta stara-nova ljubav, i opet nekako vidiš sve guštanje kao i na početku. A ponekad djeluje i malko osvježenja u staroj/poznatoj radnoj okolini sa novim, veselim mladim ljudima, pa i to zapisujem u dobre recepte za osvježenje. Do sljedećeg sivila svima, i tko zna, možda tad i u ulozi šnajderice. ;)

- Irina.

17
Sep

Agencija ili korporacija? Pitanje je sad :)

Uz posao koji radim uz faks, a koji nema izravne veze sa pr-om već sa obrazovanjem, željela sam isprobati obje strane pr-a, agencijski i korporativni dok još imam priliku kao student.

Uzela sam dva mjeseca stanke na poslu i krenula u nove radne pobjede. Prvo sam išla na praksu u korporaciju. Tamo sam upoznala drage ljude, sudjelovala u snimanju priloga, sudjelovala u izradi korporativnog magazina i bilo je dobro, ali ono što sam doživjela u agenciji me oborilo s nogu :)

Za Dhar mediu sam saznala tek nakon što sam počela tražiti praksu. Sasvim slučajno, otvorila sam njihovu web stranicu dok sam pregledavala partnere Bernays-a. Prvo što me privuklo bio je moderan dizajn stranice (što ću, slaba sam na dobar dizajn :)) Na stranici sam mogla saznati baš sve što me zanimalo. Nije bilo informacije koju sam tražila, a nisam našla. Najviše od svega svidjela mi se njihova otvorenost i dobar duh koji je zračio već od prvog posjeta stranici. Odmah sam odlučila – ovdje želim odraditi praksu :) Nakon par dana imala sam dogovoren sastanak s direktoricom agencije. Željela je saznati moje interese kako bi mi mogla omogućiti da radim ono što me zanima kad dođem na praksu za par mjeseci.

Krenula sam na sastanak. Sva nervozna jer nisam znala što da očekujem, ali nervoza nije dugo trajala jer čim sam došla, vidjela sam dobro raspoložene ljude koji se samo smiju i direktoricu koja me opustila u sekundi.

Ne znam zašto, možda zato što je ličanka kao moja mama ili zato što iz nje na sve strane frca dobra energija. Kratko smo pričale i odmah pronašle zajedničku temu – turizam. :) Oni imaju svoj Touristar, a ja želim raditi na promociji turizma. Sastanak je završio, a ja oduševljena i puna dojmova jedva sam čekala 9. mj :)

1.9.2015. 10 sati. Došla sam u agenciju, tu su i dalje bili isti nasmiješeni ljudi. Toliko dobre energije i super atmosfere kao u ovoj agenciji nisam nikad vidjela. Osjećaš se kao doma. Direktorica me odmah uputila u to što je sad glavni projekt i na čemu ću raditi s njima, nije Touristar, ali su eventi što je jednako zabavno :). Radilo se o eventima za Mjesec oralnog zdravlja, a prvi od njih bio je na Trgu bana Jelačića. Cijeli tjedan bila sam uključena u pripremu eventa, bilo je zanimljivo vidjeti kako se organizira i o čemu sve treba voditi računa kako bi event bio uspješan kao i sudjelovati na njemu. Bio je zabavan, edukativan i više nego uspješan, zahvaljujući timskom radu (ovo nije samo prazna fraza) i tome što se ljudi ne boje posla. Nije bitno jesi li praktikant, social media manager ili direktor, vrećice sa poklonima za event pakiraju svi i nikome nije teško jer je svima stalo da event uspije. Uz projekt „Mjesec oralnog zdravlja“ radila sam i na poslovima vezanima uz Touristar.

Ono što me šokiralo i oduševilo u isto vrijeme je – ono što dobiješ kao zadatak i napraviš, se iskoristi! Ne šalim se!

Nije da to radiš reda radi, radiš za ozbiljno, što i je bit prakse. Radila sam na nečemu što me zanima i to se negdje objavilo. Oduševljena sam i jedva čekam vidjeti što me čeka do kraja mjeseca :) A sad da se vratim na početak i odgovorim na pitanje. Agencijski ili korporativni pr?

Oboje ima svoje za i protiv i ne može se baš uspoređivati jer su to dva potpuno različita svijeta. Sve ovisi o tome što te zanima, što očekuješ i kakva si osoba. Agencija je dinamična, stalno je tu nešto novo, novi projekti, novi zadaci. Agencija te gura, tjera te da rasteš, daje ti slobodu, puno je dinamičnije i kreativnije. Agencija je kao neki brzi tečaj PR-a, u kratkom roku puno toga naučiš. Korporacije većinom imaju vanjske usluge marketinških i pr agencija za kreativu pa nije toliko zanimljivo kao u agenciji. Istina je da kad radiš u korporaciji imaš priliku u potpunosti se posvetiti samo njoj i upoznati ju do srži, ali u korporaciji je sve nekako sporije. Negdje sam pročitala da je rad u korporaciji kao kad si na semaforu i crveno je i čekaš zeleno i čekaš i čekaš i misliš da se semafor pokvario koliko dugo čekaš zeleno. Naravno nisu sve korporacije ni agencije iste, puno je faktora u igri.

Ne znam je li to do tvrtki u kojima sam bila, pristupa ili sam presubjektivna jer sam dobila priliku raditi baš ono što sam željela, ali nakon prakse u korporativnom pr-u i još nezavršene prakse u agencijskom pr-u sam odlučila – za početak želim raditi u agenciji jer je zabavno, kreativno i mislim da mogu još puno toga naučiti, a i ne volim baš dugo čekati da se upali zeleno na semaforu :)

- Petra

26
May

It’s scary because it’s new.

Prigodan citat iz filma još prikladnijeg imena – The Internship.

U filmu Nick i Billy upadnu u Googleov program za pripravnike, i kada stignu na kampus, odjednom ih šokiraju i fasciniraju sve inovacije. U jednom trenutku, kada pored njih prođe Googleov auto bez vozača, Nick kaže Billyju moju otad omiljenu rečenicu: „It’s scary because it’s new“ – Strašno je zato što je novo, nepoznato. Upravo takav strah osjećala sam par dana prije nego sam trebala krenuti na praksu.

A tek noć prije tog ponedjeljka, mozak me nije prestajao umarati. Najčešća pitanja – što ako se nešto strašno dogodi ujutro pa zakasnim? Kakvi su zaposlenici tamo? Hoće li me prihvatiti? Hoće li mi biti ugodno svaki dan provoditi 7 sati u tom uredu? Direktorica je na razgovoru rekla da ćemo imati konkretne zadatke, no što ako ne budu svi konkretni? Hoće li mi biti dosadno? A s druge strane, što ako mi zadaci budu preteški? Što ako nešto jako zabrljam? … i tako unedogled.

I tako sam se ja tog ponedjeljka probudila, brzinski popila kavu i krenula prema agenciji. Ništa se strašno nije dogodilo i stigla sam na vrijeme. U agenciji su me dočekala, malo čudno za rane jutarnje sate, nasmiješena prijateljska lica. Tako je već u prvih par minuta pola mojih strahova palo u vodu. Nakon što mi je simpatična Manuela ispričala sve o projektu na kojem radi, stigla je direktorica Lea i najavila nam sastanak.

Wow, prvi dan i prvi sastanak! Sastanak koji me totalno iznenadio, ne znam ni sama što sam očekivala, valjda onaj tipični dosadni sastanak gdje direktori samo dijele zadatke, hvale ili kritiziraju zaposlenike. Ovdje nema toga. Ovdje je sve tako opušteno, ideje pršte sa svih strana i svačije mišljenje se cijeni. Kul, ova praksa izgleda obećavajuće.

Na kraju sastanka, Lea me upitala kakva sam s engleskim jezikom. Hmm, pa dobra valjda… „Eto super, onda ćeš sada dobiti svoj prvi zadatak.“ Yes yes yes, može, jedva čekam nešto početi raditi!

Tako sam došla do Vedrane, koja mi je objasnila da treba jednu web stranicu adaptirati sa engleskog na hrvatski. Pa kud ćeš bolje od toga, bar to nije problem. Taj je prvi dan na kraju relativno brzo prošao i izašla sam iz zgrade poprilično zadovoljna!

Idući dan slijedilo je uređivanje te iste stranice u CMS-u, s kojim sam se prvi put susrela pa je sve to bilo jako zanimljivo. Kad sam mislila da sam napokon sve sredila, ispalo je da nisam baš sve dovršila. Ups, je li to sad moja prva velika greška? Ma nije ajde, nije tako strašno, sve je okej, sve će biti okej!

I tako, svaki dan bio je bolji od prethodnog, novi zadaci, novi izazovi, nova iskustva i znanja.

Najsretnija sam bila kad sam dobila priliku raditi community management. Svaki dan novu stranicu. „Joj sorry ja sam te sad tako zatrpala sa svime!“ rekla je Vedrana. Umm, Vedrana, molim te, slobodno ti mene zatrpavaj! Super je raditi nešto, čak i kada trebaš prosurfati desecima portala da bi dobio nekakvu ideju za post, one dane kad te baš nikako ne puca inspiracija.

E onda je jedan dan direktorica došla s prijedlogom da napišem članak o emocionalnom povezivanju potrošača s brendom. Okej, mogu ja to, malo pisati o emocijama, obraditi par kampanja, not a big deal. Ali opet se javlja strah, prvi put pišem ozbiljan članak, što ako ne bude dovoljno dobro?

Taman za vrijeme pisanja tekstova, budući da je jedna od tema bila Jana, pogledala sam u svoju bočicu Jane s porukom, i na njoj je pisalo: „Ako nikada ne učiniš nešto više od onog čime si već ovladao, nikada nećeš napredovati“. I vidi čuda, baš danas, na već 5. dan moje prakse dobijem ovakvu poruku! Kao da mi moja bočica poručuje: „Gle mala, 4 dana si radila na jednom zadatku, i super si ga obavila, no danas je dan da kreneš s novim izazovom. Probaj malo za promjenu pisati tekstove za časopis o uspješnim brendovima.„

Na kraju je članak bio dobar, štoviše, dobio je svoje mjesto u novom broju magazina Brend kultura. Kada sam to saznala preplavili su me osjećaji ponosa, sreće i nervoze. Ni kada sam došla doma još uvijek nisam mogla vjerovati.

Zamisli, dođeš na praksu misleći da nećeš raditi ništa posebno i na kraju dobiješ super zadatke i povrh svega, tvoj rad bude cijenjen. Dream scenario. Najviše od svega, to je potenciralo moj osjećaj vrijednosti i još više umanjilo strah.

I to je zapravo jedan od super savjeta za obavljanje prakse, gdje god se nalazili. Ne valja se bojati novih stvari i zadataka, svaki zadatak treba prihvatiti i potruditi se oko njega što je više moguće! I u 99% slučajeva, taj trud neće ostati nezamijećen i netko će vas za to nagraditi. Čak i one dane kada vam se ne da previše raditi, potrudite se. Isplati se potruditi se. Studentsku praksu treba shvatiti jednako ozbiljno kao i prvi posao. Svakom zadatku pristupati s jednakom posvećenošću i ozbiljnošću.

Mislim da smo često na praksama možda i previše privilegirani, tj. neke sitne greške ne uzimaju nam se za zlo, za zadatke dobijemo dovoljno vremena pa nismo pod pritiskom da završimo neki posao u 15 min. Naši deadline-ovi su “kad stigneš”, „danas“, „sutra“, „do kraja tjedna“. Zato se možda i mi malo opustimo, no u svakom slučaju smatram da je i jedan zadatak obavljen u jednom danu dovoljan, tj. dobar početak stjecanja iskustva. Svaki zadatak i svaka prepreka na putu spremaju nas za stvarni posao koji ćemo (nadajmo se) danas-sutra pronaći. Koliko god se neki zadaci činili “glupi” ili “dosadni”, sve su to zadaci koje ćemo morati sami obavljati kako bi zaradili plaću. Primjerice, jedan od zadnjih zadataka bio mi je slaganje mailing liste, dakle istraživanje i kopi-pejstanje stotinu e-mail adresa. I ostali praktikantski poslovi koji su uobičajeni u agencijama – priprema adreme, press clipping, zivkanje ljudi i sl., mogu se činiti dosadnima i zamornima ali to je to, to su osnove našeg posla! Kome ćemo slati objave ako nemamo potrebne adrese?

Zaključno, kako se moja praksa u približava kraju, shvaćam da je mjesec dana prekratko vrijeme za stjecanje svih potrebnih iskustava. Ipak, dovoljno je za svladavanje osnovnih vještina.

I sad valjda na kraju mogu onako lijepo subjektivno pohvaliti sve zaposlenike ove divne agencije! Dakle, ako razmišljate o praksi i niste sigurni gdje biste ju voljeli odraditi, toplo vam preporučam Dhar mediu. Ovdje su svi toliko susretljivi, opušteni, zabavni i radišni, tako da što se tiče ekipe sigurno nećete pogriješiti! Možete započeti sa jednostavnim poslovima koji će onda postepeno prerastati u neke zahtjevnije, taman toliko da izbrusite svoje komunikacijske, organizacijske i ostale vještine. I uvjeravam vas da će se ekipa Dhar medie radovati vašem dolasku. Svi su uvijek nasmijani, spremni pomoći, ljubazni, pristupačni…ma sve najbolje! Da sada moram birati mjesto na kojem želim raditi do kraja života, to bi bila ovakva agencija. To jest, ova agencija, jer nekako sumnjam da postoji još jedna savršena agencija poput ove. Uglavnom, hvala vam još jednom na svemu, nadam se da će i nakon završetka moje prakse biti još prilika da se družimo i surađujemo.

Making a big life change is scary. But, know what’s even scarier? Regret.

- Sabina.

18
May

Kasni mi!

Jap, rečenica koju nitko ne voli čuti; najmanje oni koji ju izgovaraju. Naravno, sve ovisi o kontekstu, no teško da išta može umanjiti nevjericu, nelagodu i šok koju te dvije male riječi mogu izazvati u prosječna čovjeka…

‘Ajmo se mi ipak vratiti na početak priče, čisto da ne zbunjujem čitatelja (čitaj: šefa), ostavljajući ga s malom hrpom upitnika iznad glave. Pa eto… ovo mi je bio prvi tjedan na novom radnom mjestu nakon pune 2,5 godine nerada. No dobro, uvjetno rečeno nerada. Od te dvije i pol, godinu dana sam bila na rodiljnom (ono, neradnica, pitajte bilo koju mamu), zatim radila tri mjeseca i onda (tipično) završila na burzi (iliti: javila se na 80-tak natječaja, bila na 15-tak razgovora, poslala 20-tak otvorenih pisama raznoraznim institucijama, ustanovama, kompanijama) – dakle, poslala jednu hrpeštinu mailova na razne virtualne adrese (dobro, bilo je tu i dobre stare pošte).

I onda mi se lijepo prvog radnog dana dogodila ova grozota: kasne mi svi mailovi, i oni dolazeći i oni odlazeći… E sad, to možda ne bi bio problem sam po sebi (iliti kako ja volim reći: per se), da nisam na potpuno novom radnom mjestu, na potpuno novoj radnoj platformi i s potpunom novim kolegama. Osjećaš se – u najmanju ruku – izolirano i neuspješno. Vucibatina! Jer, u današnje vrijeme, slanje mailova je otprilike bitno koliko i disanje. Send/receive = izdahni/udahni. A još je gore, kao u mojem slučaju, kada ga pošalješ i onda ga nitko ne dobije. I nema ga, i nema ga, i nema… K’o da pričaš u eter, a feedbacka niotkud; k’o da pričaš sam sa sobom…luđakinja. I tako, dok On ‘putuje’, kolege ti postavljaju sasvim legitimna i očekivana pitanja: “Si vid’la mail?; Si mi napravila ono?; Si dobila memo/tekst/šprancu?” A ti imaš najgluplji odgovor ikad: “Ma neee, znaš, kasni mi…mislim, mail.”

Zanimljivo, sugovornik, bio on muško ili žensko, stariji ili mlađi, iskusniji, neiskusniji, podređeni ili nadređeni, uvijek ima istu reakciju… razrogačenih očiju, on high pitch glasom i polusumnjičavom (ipak sam ja plavuša) intonacijom pita: “Pa kak? Tu ti nekaj ne štima.” Da, i stvarno ne štima. Jer, u današnje vrijeme hektičnog tempa, brzina je postala presudna. Kako – sasvim nepoželjno – radni dio dana postaje sve duži, a onaj privatni sve kraći, tako nam život po nekoj svojoj novoj logici zadaje neka nova, meni dozlaboga nerazumljiva pravila: budi fit!, budi up-to-date!, smij se!, (u međuvremenu) skuhaj!, prilagodi se SVAKOJ situaciji u SVAKOM njezinom detalju – i to je sasvim okej (imamo li izbora?). U protivnom, u raskoraku si između polazišne točke i cilja. A cilj, ma kakav god on bio, zamišljen je kao uspjeh. A uspjeha nema bez popratnih tehnoloških pomagala kao što je, primjerice, jedan dobar, stari mail.

I ma koliko njegova važnost bila zgurana u pozadinu nekih novih platformi za komunikaciju, u nekim momentima On je najvažniji na svijetu, velik k’o kuća. Spašava glavu!

Dobra je stvar ako ti kasni samo – mail. Za sva druga kašnjenja nema se više vremena… a ni živaca. :)

- Lana.

8
Apr

Dhar media – kompanija u kojoj želite raditi

Nakon završenog fakulteta mladi ljudi puni su velikih snova. Velika je žeđ za samodokazivanjem i  izgradnjom uspješne karijere u nekoj od po mogućnosti internacionalnih kompanija koje obećavaju mogućnost razvoja i napredovanja. I sama sam poslovnu karijeru gradila u nekoliko internacionalnih kompanija i stekla zavidno znanje i dragocjeno iskustvo. Jedno od najvažnijih spoznaja koje sam stekla je da je čovjek na prvom mjestu kako u životu tako i u radnom okruženju. O međuljudskim odnosima ovisi i način pristupa poslu, energija i samo djelovanje, pa naravno i rezultati poslovanja.

U velikoj mjeri ključ je u odnosu nadređenog prema radnom kolektivu. Taj odnos formira sve ostale relacije u kompaniji. Konkretno, vrlo brzo možete uočiti imate li šefa ili lidera? Evo nekoliko karakteristika koje krase pravog lidera:

1)     ZNANJE I KOMPETENTNOST – dobar lider poznaje struku i dobro je sam sa sobom. Nitko ne želi biti vođen osobom koja nema znanja, samopouzdanja i hrabrosti.

2)     SAMOKONTROLAkontrolirati sebe je prvi korak u kontroliranju i vođenju drugih.

3)     PRAVEDNOSTkako izgraditi autoritet  i dugoročno poslovanje, ako ne djelujete s dobrim osjećajem za fair play.

4)     ODLUČNOSTnesiguran vođa ruši svoj autoritet i ne može voditi druge.

5)    DETALJNO PLANIRANO POSLOVANJE - uspješan vođa mora pomno planirati poslovanje, a ne djelovati na temelju poluprovjerenih informacija i procjena.

6)    VEDRA OSOBA PUNA RAZUMIJEVANJATakva osoba će uživati poštovanje, za razliku od tmurne osobe. S obzirom da radi s ljudima mora i razumjeti njihove potrebe, stanja, probleme kako bi na ispravan način upravljao njima.

7)    PRIHVAĆANJE PUNO ODGOVORNOSTIprebacivanje odgovornost na druge znak je slabosti lošeg vođe.

8)     SURADNJAneophodna u radu s ljudima, vođenju uspješnog poslovanja. Uspješan vođa shvaća i koristi principe suradnje i sposoban je utjecati na svoje djelatnike da čine isto.

Uvijek sam težila radnoj okolini koju čine pozitivni ljudi, entuzijasti, kreativci i lideri u duši iako sam povremeno mislila da je to moguće samo u idealnom svijetu. Na sreću, upravo u jednoj takvoj danas radim posao koji me u potpunosti ispunjava uz ljude zbog kojih mogu reći da je zadovoljstvo raditi s njima. Dhar media je kompanija kojom upravljaju mladi ljudi koje krase sve karakteristike pravih  lidera. To je mjesto okupljanja zadovoljnih kreativnih individualaca koji svaki dan ulaze kroz vrata sa smješkom i novim idejama. Zvuči idilično? No, upravo je tako.

Ovdje se radi 100/sat, pršte lude ideje od kojih dio pretvaramo u odličan posao, a drugi dio nas naprosto samo veseli. Otkrivamo svoje davno potisnute talente, jer nema mjesta za nekonstruktivnu kritiku. Projekt za projektom unosi dinamiku na kojoj nam svaka korporacija može zavidjeti.

Kolege? Više ugodno društvo, otvoreni i samosvjesni ljudi koji u svakoj ideji vide nadogradnju za neku novu priču. Sastanci? Red ideja, red smijeha, red kave i kroasana… I kad pričamo, uglavnom se razumijemo, znanje prosipamo uobičajenim vokabularom pomalo nepretencioznim kad je riječ o svijetu marketinga. Teško zamislivo? Zamislite hrast dubokog korijenja i stabilnog debla, krošnje bogate isprepletenim granama. To smo mi. I kad je oluja ostajemo stabilni. Prepoznati smo jer smo drugačiji. Mi nemamo menadžere, ali imamo lidere koji grade lidere. Imamo ljude koji vjeruju i onda kad se ne čini najbolje. Imamo vodstvo koje u svakom budi  unutarnju snagu i kreativu.

Ovdje je čovjek na prvom mjestu (i u sredini i na kraju) – zadovoljan i opušten, on posao gradi s ljubavlju. Vjerujemo i živimo taj jedini dugoročno isplativi način poslovanja.  Naš posao je naše zadovoljstvo. Naša vizija je uspjeh.

Vesna