novinarstvo

4
Dec

Novinari – da, mi smo oni zbog kojih čupate kosu s glave. Bespotrebno.

Novinar. To zanimanje nikad nije bilo profinjeno, uvijek je značilo da ćeš morati zaprljati ruke, okaljati si ime ili zalijepiti nos na tuđi prozor. Ružno da, slažem se. Pa zato nas često nazivaju piskaralima, lešinarima i još gorim imenima. Ali kako ja uvijek branim svoju struku, kratko i jasno ću istaknuti i ovdje – prestat će se pisati o uzorku donjeg rublja nekog celebritya ili o estetskim barbie-korekcijama pojedinih onda kada javnost prestane to čitati. Da, srećom digitalni mediji i sve njegove mogućnosti točno pokazuju što čitate i koliko, otkrivaju nam na što ćete opet kliknuti mišem ili prstom i što će izazvati reakciju. Upravo zato će se pojaviti članak koji se mnogima neće svidjeti, ali će ga opet svi ti isti ljudi otvoriti i pročitati. I to je sve što je bitno jednom medijskom portalu – klik. Istina je da se tu negdje izgubio kompas jer je danas najbitnije samo ”prodati” priču, bez obzira na sredstva, ishod i usputne žrtve. Jer mediji spadaju u tešku artiljeriju i s njima je bolje ne zezati se.

 

Kada sam prije x godina upisala studij novinarstva osjećala sam se jako važno ali i pomalo prestrašeno. Spojila sam ljubav prema pisanju, istraživanju i psihologiju u jedno. Ipak, javio se strah od onog da napišem nešto krivo, pružim netočnu informaciju zbog koje će me netko uzeti na pik ili ono najgore…tužiti. Strahu ne bi bilo kraja da me nisu ohrabrivala sjećanja na sve one crno-bijele filmove u kojima je novinar usprkos svemu ipak na kraju bio potapšan po ramenu. ”Bez tebe ne bismo ni znali da je situacija takva, narod ti je zahvalan! I predsjednik galaksije također.”  :)

 

Za vrijeme studija počinjem volontirati i dobivam prve poslove, počinjem upijati konkretno znanje, stječem iskustvo i shvaćam da u struci ne teče med i mlijeko; a kako stvari stoje na ovaj način se neću ni obogatiti. No, kako ne bih bila gladna i žedna, u tom moru kreativaca postaje jasno kao dan, moram biti drugačija, kopati nogama i rukama, dokazati se i biti pouzdana. Moram biti kreativna, brza, prevladati sram i podebljati knjižicu s kontaktima. Sve to natjeralo me da novinarstvo zavolim još i više. Da, baš tu smo moja struka i ja počeli proživljavati pravi ljubić – nisam se obazirala na komentare i mišljenja da uopće nisam trebala upisati taj fakultet, da sam mogla i lakše zaraditi kruh i živjeti jednim uobičajenim dosadnim životom. Ja sam na sve to zdušno rekla NE, zatvorila oči i prepustila se svijetu medija. Ta ljubav je doista slijepa jer neke mane nisam ni vidjela, neke sam odbila vidjeti, a one treće mi nisu ni bile važne. Nisam slušala što govore drugi, i na kraju sam na svoj vlastiti ponos, roditelja i bližnjih naravno, uspjela. Postala sam ”pravi” novinar, urednik, glavni urednik; izgradila sam svoje ime i stajala iza njega svakom svojom napisanom riječi.

 

I tako, nakon rada ovdje i ondje, i tamo, dolazim opet ‘vamo; igrom slučaja vraćam se u Dhar mediu. Vraćam se magazinu Brend Kultura, jednom od najzanimljivijih i najljepših kreativnih poslova koje sam radila u struci. Prva tema broja, po povratku, bila je moj život – freelancing. Tema o kojoj znam puno, sve, a za brojne novinare klasična priča.

Kroz svaku priču o malom poduzetniku, o freelanceru o kojem smo pisali u magazinu provlači se ljubav, ljubav prema onome što rade. Pa baš kao kakav jeftini ljubić, a znamo da su takvi najbolji, vrhunac radnje bilo kojeg zanimanja je sličan – za pravu ljubav se moraš boriti inače si sam i nesretan; stoga radi ono što voliš i bit ćeš sretan i zadovoljan. Jednostavno je ako imaš ideju, priliku i mogućnost – tada guraj naprijed. Krajnji cilj je jasan – izbjeći negativni stres, mobing, iskorištavanje i nemogućnost za isticanje i uspjeh, i pustiti korijenje na poslu zbog kojeg nećeš mrziti sebe svaki ponedjeljak ujutro. I utorak. I srijedu.

Posao novinara, urednika je sigurno jedan od najdinamičnijih i najraznolikijih poslova koji zahtjeva znanje o svemu po malo, znanje opće kulture i informiranosti iz različitih područja je must have, kao i visoka razina pravopisa i gramatike materinjeg i bar jednog stranog jezika. Tako da, ako ste bili jedno od one ”dosadne” djece koja u svojoj znatiželji nisu stajala kod jednog ‘zašto’, ili ako vas je mama često pitala (kao mene moja), moram li baš svakom loncu biti poklopac‘, ne bi me čudilo da ste mi kolega ili kolegica. Pa iako si ti kolega, koji upravo ovo čitaš, možda sanjao da ćeš posao odrađivati s cigaretom u ustima, u kafiću na rubu grada gdje nitko ne voli novinare, ali gledaju s poštovanjem kako iz oblaka dima zapisuješ natuknice za svoj istraživački tekst koji će sutra ekskluzivno završiti na naslovnici velikog formata najčitanijeg dnevnog lista; vjerujem da si našao svoje mjesto negdje u bespućima medija. Danas nas mogu čitati i dalje od krajnje linije do kud seže distribucija, to je onaj wow efekt, a naša uloga je u današnjem društvu tim veća i važnija.

 

A ti čitatelju, nemoj zaboraviti, novinari su ti koji će do tebe donijeti glas o nekom komu ćeš rado pomoći, o zanimljivostima koje ćete čekati na ljetnom odredištu, pružiti ideje kako uspjeti sam i biti sretan, zabaviti te. Zanemari one glupe i dosadne članke i sjeti se, i oni nekomu donose kruh na stol. Vjeruj, novinari nisu loši ljudi, niti su krivi što moraju svakom loncu biti poklopac, mi doista samo želimo raditi posao koji toliko volimo najbolje što znamo, na tvoje zadovoljstvo. I naravno, zaštititi delfine i osigurati mir u svijetu!

 

- Josipa.

17
Mar

Profesionalni razvoj u 20-ima: Samo da nema krvi i hladnih metalnih predmeta

Ne govorim o drugima, govorim o svojim i tuđim greškama iz kojih učim i rastem. U početku pravog profesionalnog razvoja, učim kontrolirati blesave misli i pretvaram ih u lekcije i pozitivu, dok zajedno s ostalim 20-inešto-godišnjacima zbunjeno tragam za fatalnim Nečim što bi sve moje interese povezalo u jedno savršeno zanimanje za jednu savršenu plaću. Tražimo sigurnost i svoje mjesto ispod sunca, a usput uživamo u nesigurnosti.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

Osim uživanja, nesigurnost i zbunjenost izazivaju ludo stanje svijesti koje prema van nekad zvuči malo “zločesto” – nenamjerno zločesto (želim vjerovati da je tako). Primjerice…

“E, ako ona upiše taj smjer i uzme mi mjesto na listi…” 

Svi smo mi prijatelji, kolege, pijemo kavice, druškamo se i lajkamo. Stvarno nije ironično – jesmo prijatelji. Odjednom: BAM, postali smo konkurencija. Strahujem da će mi netko uzeti MOJE mjesto na listi ili još gore, dobiti MOJ posao.

Nitko ti ne može uzeti ono što je tvoje, za što si se trudio, za što si radio. Potpuno, ali potpuno krivo je gledati na tuđi uspjeh kao na vlastiti neuspjeh.

Što sam naučila? Jedina osoba na kojoj trebamo raditi smo mi sami. Bez uspoređivanja. Uz kojeg dobrog uzora, ali bez zavisti. #samoljubav. Kako možemo očekivati da se netko iskreno veseli našem uspjehu, ako mi u svakom tuđem tražimo razloge prema kojima taj uspjeh nije zaslužen?

“Promijenila si se.”

Daaa! I jako sam sretna zbog toga. No, stvarno mi nije jasno zašto tvoj ton zvuči kao da je loša i neprirodna stvar to što nisam ista jučer i danas?

Mijenjam se svakog dana. Napredujem. Rastem. Nisam u điru u kojem me ispunjavaju izlasci i isprazni razgovori s ljudima koji me umaraju. Zasitila sam se. Zašto forsirati? Nisam postala preozbiljna, nego više ne vidim smisao u eksanju žestice koja fakat nije fina. Nisam zapostavila prijatelje zato što sam u vezi, to se samo ti i ja više ne družimo jer rastemo – u jednoj si fazi odgovaramo, u drugoj nemamo što međusobno podijeliti. I TO JE U REDU. To nije ljutnja, to nije tuga. To je prihvaćanje.

Što sam naučila? Što je manje ljudi oko mene, to je više onih pravih.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

“Da, da, vidjet ćeš ti kakav je to posao…”

… kaže On nakon što je odustao od istog. Implicirajući da ni ja neću moći. Logično, odakle mi uopće pomisao da bih ja mogla uspjeti u nečem što želim, kad čak ni ON nije uspio?

Što sam naučila? Ne mogu samo ono što ne želim. Vjerujem da to vrijedi za svakog. Kad se iz krivih razloga krene nešto raditi, rezultat je nervoza, nezadovoljstvo i posljedično odustajanje. Pod ‘krivi razlozi’ mislim na to kad kreneš nešto raditi primarno zbog profita, a zaboravljaš uzeti u obzir tko ti uistinu jesi.

Često je teško čuti sebe. Osim novčića, zvecka i okolina s uvijek originalnim uputama za tvoj život.

“Ajme meni, novinarstvo? Dijete drago, pa di baš to ideš studirati?”

Nije ovo bilo samo u maturantskim danima, čujem to i danas. Da sam prije četiri godine slušala one koji su mi govorili da bih trebala upisati puno “bolji” faks (bolji za koga?), sad bih studirala, primjerice, medicinu i vjerojatno često padala u nesvijest. (Stvarno ne volim krv i hladne metalne predmete.)

Što sam naučila? Najbolji odgovor na bilo koje uplitanje u moje odluke: osmijeh.

 

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

 

Trebam li pripremiti powerpoint prezentaciju za svaku kavu?

Kad s prijateljima, (budućim) akademskim intelektualcima, vodim opušten razgovor o poslu i planovima, sve se iznenada pretvori u prezentiranje dugoročnog plana karijere pred strogom komisijom. I to u trenutku kad naivno priznaš onu svoju najdublju želju, prema kojoj stremiš, možda malo i potajno. Ideš korak po korak, ni sam ne znaš kako ćeš točno doći jer se život ne može detaljno planirati. E, a na tvoje otvaranje duše i srca, tvoj ti sugovornik opali šamar popraćen dobrim namjerama: “Hm, pa to je dosta teško. (Sherlock) Kako to misliš postići?” Ako i dalje naivno odgovoriš, dobit ćeš nekoliko kvalitetno postavljenih argumenata o mogućim preprekama na tvom putu.

Gle, stvarno nemam detaljan višegodišnji plan kojim želim doći do ispunjenja svoje velike želje, ali hvala ti na ukazivanju svih mogućih prepreka koje bi me mogle zadesiti – za to i služe prijatelji, da ti dobronamjerno pokušaju smanjiti snove. (Ili je to dobronamjerno tjeranje na hardcore razmišljanje?) U svakom slučaju, to su usisivači energije. Takvi razgovori, takvi ljudi. Svoje ciljeve ne ostvarujem nekome u inat. #samoizljubavi Zato i razmišljam o uspjehu, a ne o preprekama. To ne znači da prepreka neće biti, to samo znači da će one, neovisno o svojoj veličini, uvijek biti manje od moje želje za ispunjenjem cilja. Napisat ću knjigu. Bit ću bloger. Ili možda astronaut, a možda i poštarica. Nisam još ziher. Samo da nema krvi i metalnih predmeta. Samo da ne živim po tuđim preporukama. Samo da slušam sebe!

Da, da… To je taj lijek protiv zbunjenosti i zločestih rečenica o drugima – utišati sve ostalo (novčiće, okolinu, overthinking) i slušati sebe.

Baš tada završiš na pravom mjestu. Željela sam pronaći stalni posao koji će zadovoljiti moje interese i voditi me prema mjestu gdje trebam biti. Shvaćam da me do poznatih zvijezda, do kojih se ide preko trnja, čeka puno malih koraka, ali želim da svako moje ‘trnje’ bude ispravno. Zato sam željela da je i taj stalni posao pravo mjesto. Mjesto ispod sunca – moja sunčana staza. Da mogu razvijati svoju kreativnost i na meni nepredvidive načine. U Dhar mediji prepoznala sam ono drugačije, ono iskreno, izvorno i svoje – čemu težim. Zato sam ovo zapisala u svoj rokovnik odmah nakon razgovora za posao, prije nego što sam saznala rezultate natječaja. :)

- Petra.

 

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić