komunikacija

13
Nov

Komunikacija u organizaciji i vođenju projekata

Svi svakodnevno komuniciramo…bar većina ljudi tako misli. Komunikacija, pa kakav je to problem? Na žalost, nekima je to veliki problem jer kvalitetna ”zdrava” komunikacija nije isto što i pričanje po svom, bez slušanja i uvažavanja druge strane. ”Zdrava” komunikacija prije svega uključuje razum, emocije i razumijevanje.

Svi smo bar jednom u životu imali konfliktnu situaciju, samo je pitanje jesmo li iz nje otišli ili smo, iako ljuti, uspjeli sagledati širu perspektivu i fokusirati se na ishod koji želimo postići. Nadglašavanje s drugom osobom kad nam ego obuzme razum, nije zdrava komunikacija. Nema bolje strane u komunikaciji, pobjednik je obostrano zadovoljstvo.

Zdrava komunikacija u konfliktima je vrsta vježbe. Ako je ponovite dovoljan broj puta, postat će vrsta vašeg rituala.

Na prvom satu Projektnog menadžmenta, jedna iskusna, vrlo poznata i cijenjena projektna managerica postavila je pitanje svima nama- što je bitno za uspjeh projekta? Naravno, redali su se razni odgovorili, ali ni jedan nije bio onaj kojeg je ona željela čuti, a to je KOMUNIKACIJA. Zašto komunikacija? Zato jer voditelj projekta provede oko 90% svog vremena u komunikaciji sa svim sudionicima, stakeholderima i vanjskim suradnicima na projektu.

Kao i u svakodnevnom životu, tako i na projektima postoje različiti ljudi. S nekima lako uspostavljamo komunikaciju, dok s nekima jako teško ili nikako. U privatnom životu sami odabiremo ljude koje želimo pokraj sebe, one koji su sličnih svjetonazora, slične energije, s kojima nam je ugodno dok one koje ne želimo jednostavno ne puštamo u svoj život. Na projektima je slična situacija, odabiremo sami ljude s kojima ćemo raditi, ali je u ovom slučaju bitni faktor stručnost osobe koju moramo uzeti u obzir. Ponekad je taj stručnjak osoba s kojom se nikad ne bi družili u privatnom životu, ali je izvrstan stručnjak u svom polju. Zato je na svakom voditelju projekta odluka koga želi u svom timu, a time nosi i odgovornost za svoj odabir.

Zamislite desetak različitih karaktera na jednom mjestu, od dobne skupine, stavova, vjerskih uvjerenja pa sve do moralnih vrijednosti koje vi morate voditi i uskladiti. Desetak ljudi je peace of cake, a što kad ih je nekoliko desetaka? Njima nije primarni cilj voditi i koordinirati ljude već odraditi svoj dio posla za što su i angažirani, najbolje što znaju, dok je na voditelju projekta da bude ona spona između svih njih. Spona? Možda je bolja riječ i psiholog, koji mora imati pregršt razumijevanja i strpljenja za sve i stvoriti efektivnu komunikaciju i razmjenu informacija. Osim toga, mora biti i izvrstan motivator koji potiče u svojim ljudima ono najbolje što mogu dati. Uvijek sam bila i uvijek ću biti, ona koja na ljude gleda kao živa bića s emocijma i karakterom, a ne kao još jedno radno sredstvo. Koordinacija između projektnih faza koje su određene vremenskim periodom, i kod kojih se neke odrađuju paralelno dok kod drugih neke faze ne mogu početi dok se ne završi prethodna, nije nikako lagan posao. Voditelj projekta mora imati osim znanja, iskustva, taktičnosti, organiziranosti i emotivne inteligencije isto tako i vrlo dobre komunikacijske vještine kako bi sa svojim timom, u određenom vremenskom periodu, uz određene resurse došao do cilja.

Zato je bitna stvar na početku svakog projekta, velikog ili malog, privatnog ili poslovnog,  uspostaviti dobru komunikaciju s cijelim timom  i jasno definirati tko, što, kako, kada i zašto? Pod time ne mislim komunikacija u smislu, ja kažem, svi su me razumjeli i svi odgovore pozitivno, već od svakog pojedinačno jasno tražiti feedback kako je shvatio i što su mu zadaci. Budući da svaki čovjek ima drugačiju percepciju, čak i najjednostavnija, naočigled banalna stvar može otići na dvije različite strane. Kako se to ne bi desilo, uvijek je dobro što detaljnije razraditi stvari. Ja osobno nemam problem s tim da kažem da mi stvari nisu jasne i da neke stvari jednostavno ne znam, što i ne moram znati jer nije sve moje područje i svakako ću pitati sve dok ne shvatim. Krenuvši od nejasne i nepotpune sitaciju već na početku, s premalo informacija kompliciramo stvari ne samo sebi, već i drugima, i dovodimo kvalitetu projekta u pitanje.

Foto: Flickr

Foto: Flickr

Jedna stvar, koju ljudi nekako često zaborave i ne žele poraditi na njoj je – istina. Iskrenost u razgovoru se osjeti isto kao i gluma. Naravno da neki ljudi nisu spremni čuti, a ni reći istinu, i to je u redu, jer mi je to jedan od pokazatelja, a ujedno i filter da s takvima i ne želim nikakvu suradnju.

Ne moramo sa svima biti u odličnim odnosima, ali s onima kojima jesmo, trebamo poraditi na kvalitetnoj  komunikaciju. Kvalitetna komunikacija je ključ uspijeha, pa zašto se ne bi potrudili oko nje? Krenite razmišljati od sebe prije nego što počnete komunikaciju ili ako ste već u njoj, koji je ishod želite postići u određenoj komunikaciji? Neka vam uvijek bude na pameti krajnji cilj, odnosno ishod koji će vas voditi kroz komunikaciju.

 

- Manuela.

 

13
Jul

Znamo li uopće komunicirati?

Svi govore kako je u životu važno znati dobro komunicirati. Komunikacija je prijenos misli, želja ili ideja između sugovornika, prilika da ostvarimo svoj cilj, ne napravimo ništa ili se zakopamo za sva vremena i zatvorimo vrata poslovnom partneru, prijatelju, partneru.…. Na komunikacijskom putu nailazimo na  razne prepreke i šumove. No jesmo li ih svjesni ?

Samo na površnoj razini komuniciranja razmjenjujemo informacije ili komentiramo neka opće poznata zbivanja. U bliskijem razgovoru dotaknut ćemo se  intimnijih temama i svojih osjećaja. Cilj komunikacije trebao bi biti u širem smislu riječi nastojanje da se približimo  jedni drugima i bolje razumijemo. Komuniciramo misli, osjećaje, želje i stavove no zapravo komuniciramo svoje vlastite vrijednost, sve što mi jesmo. U svakom momentu komuniciramo sebe, svoj svjesni, ali i nesvjesni dio.

Osim riječima (na sadržaj otpada samo 7% komunikacije), mi čak 93% komunikacije odradimo neverbalno i vrlo često nesvjesno. Komuniciramo našim postupcima i djelima. Važno je naučiti komunicirati s drugima kako bi se osjećali ugodno s njima, ali i oni s nama. Naglašavam riječ ugodno  i upravo u tom dijelu već dugo vremena uočavam da uz sve moguće komunikacijske škole i pravce, edukacije, stručnjake koji se bave upravo načinom komuniciranja kroz razne segmente zapanjujuća većina ljudi postaje sve okrutnija u međusobnoj ili javnoj komunikaciji, komunikacija postaje neugodna. Vidi se to na svakom koraku, od blagajnica u shopping centrima, poslovnih sastanaka, političkih i javnih istupa tzv. komunikacijskih stručnjaka. U doba otvorenog medijskog prostora strah me zaviriti na društvene mreže gdje si samozvani gurui dopuštaju ne samo komunicirati o temama u kojima imaju minimalno znanja, već otvoreno iznositi, etiketirati i blatiti  druge ljude,  koje često i ne poznaju. Živimo u doba komunikacijske agresije uz otvoren prostor da se javno obraćamo bilo kome i pričamo o bilo čemu. Društvene mreže otvorile su vrata neznancima, nepoznatim prodavačima snova da vam direktno serviraju svoje istine, nerijetko u potpunom neskladu sa zdravim razumom. Poslovni sastanci povremeno postaju pozornica egocentričnim glumcima. Ne komuniciramo, gledamo predstave. Činjenica je da je to moguće jer ljudi jednostavno ne propitkuju, ne razmišljaju i ne traže dublje značenje komunikacije.  I zato nemojte samo slušati. Nemojte pristati biti dio mase koja se već duboko uvukla u vrtlog neznanja i manipulacije. Stanite u poziciju promatrača: gledajte, zapažajte, promišljajte postavljajte pitanja. Otkrijete pravu istinu iza riječi ili postupaka. Budite uljudni i očekujte isto to od drugih.  A što se verbalnih nametljivaca tiče, oni vam otkrivaju sebe. I dobro je znati, ne s kim, već s čim imate posla. Komunikacija je doista sve, zato iskoristite njenu moć gledajući i spoznajući svijet u kojem živimo i pronađite pravo mjesto za sebe.

- Vesna.

9
Jan

Zašto odustajemo? Radi straha, nekompetencije ili nesnalažljivosti?

Koliko puta samo čujem rečenice poznatih i nepoznatih ljudi o odustajanju, poput; ne postoji način, sve sam probala ali uzalud, ja to ne mogu…

Ma, naravno da uvijek postoji način, samo on ovisi o našoj snalažljivosti i upornosti. Ja sam jedna od onih osoba kojoj kad kažete „ ne može se“, u glavi joj momentalno iskače ogroman znak „ma jok, naravno da se može!“. Nije to nikakav inat, već izazov da nađem novi neistraženi put do cilja.

Prije neki dan na poslovnom sastanku koji sam odradila s jednim potencijalnim klijentom, razgovarala sam s vrlo ambicioznom ženom o vođenju projekata i tome koliko je snalažljivost važna za njihovo uspješno provođenje. Moja sugovornica je vrlo dominantna i sposobna, no govorila je kako je često suočena sa situacijama u kojima članovi njezinog tima nalaze probleme koji projektu stopiraju razvoj. Njena nesposobnost da razluči problem od rješenja dovodi je u pat poziciju – mnoge se stvari odugovlače i ne završe. Zašto? Vrlo bitno pitanje, a još bitniji odgovor kako bi riješio sam problem.

Upravo na moje pitanje „ Što naprave kada zapne?“ nije imala konkretan odgovor, ali je imala izgovore kojih je i sama bila svjesna.

Slažem se da postoje inertni, nezainteresirani i nesposobni ljudi, da je jednom čovjeku njegov maximum, drugom minimum, ali to nije razlog za odustajanje. Upravo odustajanje bio je glavni problem zašto je većina projekata bila neuspješna, a ona frustrirana. Ustvari, ne bih rekla neuspješna, već nedovršena. Sve je započinjala s jako puno volje i dobrim planom, no kod realizacije kako to i inače biva, pojavile su se prepreke, neplanirani problemi, kod kojih se trebao samo promijeniti put i nastaviti u drugom smjeru, nikako odustati.

U zanosu priče, zastala je u jednom trenutku, vjerojatno vidjela moj zbunjeni pogled i veliki upitnik iznad glave, te me sarkastično, kao iz topa pitala: ”A što bi ti napravila?”

Oooo, baš dobro da me je to pitala, jedva sam čekala. Moj odgovor je bio jednostavan, nije ga očekivala, jer ga je potpuno zanemarila: Nemoj odustati! Ni kad je problem na prvu nerješiv. Pokušaj zaobići prepreku i naći rješenje, jer ono uvijek postoji. Na par sekundi se zamislila i ono najbitnije, sama sebi priznala kako ju je rutina skroz obuzela i blokirala te je jednostavno stala.
Iskustvo me naučilo da istražim, pripremim se i upotrijebim sve informacije do kojih mogu doći, kako bi dobila ono što trebam. Pretpostavljati da će nam drugi dati sve informacije koje trebamo je nerealno i u konačnici, ne razmišljamo svi na isti način i ne pristupamo stvarima s istim prioritetom, a to ipak oblikuje njegov ishod. Ne treba očekivati od drugih da znaju sve i da ćemo dobiti sve servirano na pladnju. Baš suprotno, treba se „uzdati u se i u svoje kljuse“.

Snalažljivost je ključ!

  • Zatvore Vam jedna vrata pred nosom, nema problema, ima još dosta vrata na koja možete ući.
  • Ne dobijete li odgovor na pitanje, postavljajte potpitanja i doći ćete do odgovora, možda malo dužim putem, ali bitno je da stignete.
  • Improvizirajte. Kad se u pripremi oboružate informacijama, improvizacija nije problem.
  • Nije bitno što drugi misle o vama kakvi ste, razmišljajte o svom cilju i koristite sve načine da ga ostvarite. Naravno, ne mislim pri tome da gazite po drugima, samo da uključite te prekrasne sive moždane vijuge koje ponekad stoje neiskorištene.

- Manuela.

5
Jan

BREND – SUPERBRAND

Riječ brend danas se pojavljuje gotovo iza svakog ugla i moguće ju je pronaći u različitim kontekstima.

Prekomjerna eksploatacija te riječi gotovo da je dovela do njene banalizacije. Nekako sve postaje brend no zapravo sve se olako naziva brendom i time riječ brend gubi svoj originalni smisao. Brend je sve, a istovremeno sve se teže doista pozicionirati kao pravi brend u punom smislu te riječi. Ipak, stručnjaci koji stoje iza najjačih brendova dobro znaju što znači uložiti cijelokupne resurse: ideje znanja, vrijeme, sredstava u dugotrajnu izgradnju pozicije brenda na tržištu. Oni imaju jasnu poruku o tome „tko su“ i gotovo opsesivno prate način na koji ih doživljavaju korisnici.

Brending je kroz svoj razvoj doživio mnoštvo definicija no osobno mi je najdraža da je to iznalaženja načina da kupac naš proizvod doživi upravo onako kako se želimo predstaviti da bi zadovoljili potrebe tog istog kupca.

Ovdje je uz razvoj identiteta kompanije i proizvoda najvažniji faktor uspješna komunikacija i kontinuirano prilagođavanje brenda tržištu. Upravo u ovom koraku mnoge kompanije naprave pogrešku. Komunikacija brenda trebala bi biti stalni razgovor s korisnikom. Ono što najjače brendove izdvaja od prosječnih je komunikacija s potrošačem na prijateljski način. Tako se razvijaju pozitivni osjećaji i duboka osobna veza s brendom. Cjelokupna komunikacija treba imati svoj krajnji cilj prije nego bude upućena prema onome kome se obraćamo. Trebamo biti svjesni da brend ima samo jednu priliku da to postane i puno prilika da prestane biti prvi odabir potrošača. Taj odabir se mora iz dana u dan potvrđivati, ponovnim odabirom, ponovnim iskustvom koje će potvrditi sliku koju nosimo u sebi. Sve što ulažete u tu sliku, svako nastojanje da emociju svojeg proizvoda prenesete kupcu vraća se višestruko i to oni najbolji jako dobro znaju.

Stoga naglašavanje Superbrands pozicije na tržištu, osobito ukoliko je ona potvrđena godinama za redom, ima posebnu težinu u očima potrošača.

Jedan adut više, dodatna potvrda da je njihov izbor najbolji. Toga su svjesni i tu prednost koriste najjači bredovi svijeta. Kada govorimo o europskom tržišu Superbrands oznaku aktivno koriste brendovi poput: COCA-COLA, ADIDAS, BMW, C&A,MIELE, CARGLASS, JACOBS, RTL, TOMMY,VILEDA, VARTA, VISA, WUESTENROT, AMERICAN EXPRESS, LIDL, MERCEDES, MASTERCARD, MOULINEX, GARMIN, FEDEX ….

Naglasite svoju prednost – potvrdite kupcu da ga cijenite nudeći mu najbolje.

- Vesna.

 

1
Feb

Sve ide svojim tokom

Moje ime je Robert i zahvaljujem se mojem lipom anđelu, gđici. Martini što je osjetila da je ovo mjesto za mene i za sve nas.

U tvrtki u kojoj sada odrađujem praksu internet marketinga, Dhar mediji, ima pregršt izuzetno kvalitetnih i jednostavnih životnih, ali i poslovnih vrijednosti.

Sretan sam kada upoznam ljude koji ih žive i njeguju. Upravo zbog takvog pozitivnog okruženja lako je raditi svoj posao. Nije mi teško ustati se ujutro i krenuti na put ka boljem sutra sa pozitivnim mislima i srećom u sebi, te bez straha. Drago mi je što su shvatili da je ključ u obiteljskom ozračju, da nismo roboti koji su stavljeni na ovaj planet da gaze sve pred sobom kako bi došli do cilja i nastavili ispunjavati  svoje prividne potrebe i želje. Nisam dugo ovdje pa ne mogu puno reći, no koliko sam vidio i osjetio, vođe su pastiri svojeg dobrog krda i svaku izgubljenu ovcu će tražiti i naći jer smo zajedno jači. (pastiri i ovce su radi usporedbe, ali možemo reći i kao čopor hijena jer se one smiju) :)

Stvarno sam imao predodžbu da je dosadno raditi ovaj posao. Sjediti i pisati cijelo vrijeme bez fizičkog rada (zato jer sam po prirodi hiperaktivan), ali kada dođete u takvo okruženje počnete gledati iz drugog kuta i sada mi to uopće ne izgleda loše niti dosadno kako sam mislio.

Bilo koji posao uz dobrog pastira ili dobrog čopora je lagan i zabavan, a mogućnosti su neograničene. Stoga da vam opišem koja je moja svrha i zabava. Kada se spremam za posao, nemam taj  grč u želucu koji vas jako peče, baš u dubini vaše trbušne šupljine, a osjećaj je baš takav kakav sam imao na većini poslova koje sam do sada radio, ali ima iznimaka. Što se više približavam to mi srce jače kuca i ubrzavam hod kako bi stigao što prije, a nikad ne stignem na vrijeme, zato što volim doći zadnji ili prvi. Zvonim bip. I javlja se nježanj glas dobre i smirene osobe moje mentorice Vedrane (a ponekad su i vrata širom otvorena, zamislite taj osjećaj i kako bi se osjećali). :) Ulazim i plovim po stepenicama, vrata se otvaraju (sezame otvori se :)), ulazim i počinje rapsodija. Vedrana mi pošalje zadatke prije nego šta dođem tamo, da bi ih pogledao i možda mi dođe koja ideja putem pa odmah počnem pisati i slagati postove za  Optiku 5 i Usudim se reći kojima sam editor, te ponekad stvaram za multi-korporativni Schwarzkopf.

Stavljam jaknu na prenakrcanu vješalicu, ali uvijek stane i ima mjesta za sve nas. Pretežno uvijek doletim kad netko jede tako da se priključim ako imam vremena ili ako nemam ideja.

Samo bez straha i predrasuda i sve će doći na svoje. Palim komp (laptop), ostavim stvari (mob, bomboni,…). Prethodno sam pozdravio Vedranu i Taliju (ako su samo one u uredu, prvom kod ulaza), usput pitam Vedranu nešto vezano za postove ili vezano za nešto drugo. Natočim si čašu vode i sjednem za komp te upalim glazbu raznolikog izbora. Slušam i surfam..lagano i onda počnem pronalaziti slike, a tekst sam dolazi. Obrađujem ga u Microsoft Word-u te ima određeni promjer slike koji stane na profilnu stranicu (post), napravim više primjera ako imam više ideja (za sustav eliminacije), zatim pogledam pravopis i gramatiku, stavim hashtagove (to su vam one riječi ispod teksta koje ispred imaju ljestve), pošaljem solo sliku (po mogućnosti da je free slika i da je novijeg doba), radi obrade (dok mi Vedrana ne pokaže kak se to radi u ponedjeljak tj. danas) i onda razmijenimo informacije, ukaže mi na greške, ja ih registriram i analiziram te pohranim. Ona me ohrabruje za učenje i nove stvari i pohvali kada dobro napravim post ili ovaj blog, a ja njoj rado uzvratim jednakom mjerom. :) Svi ste tu gdje jeste i to je to, dobar tek! :) I pozdravljam Leu, Slavišu, Lanu, Manuelu, Taliju, Zlaju, Bastu, Vesnu, Irinu, Mateju i moju mentoricu Vedru (evo nadimka..opaa) :)

Samo ostanite mladi i nastavite teći te budite sretni što ste bili tu prije, sada i biti ćete… :)

Vidimo se!

- Robert  Berc.

17
Sep

Agencija ili korporacija? Pitanje je sad :)

Uz posao koji radim uz faks, a koji nema izravne veze sa pr-om već sa obrazovanjem, željela sam isprobati obje strane pr-a, agencijski i korporativni dok još imam priliku kao student.

Uzela sam dva mjeseca stanke na poslu i krenula u nove radne pobjede. Prvo sam išla na praksu u korporaciju. Tamo sam upoznala drage ljude, sudjelovala u snimanju priloga, sudjelovala u izradi korporativnog magazina i bilo je dobro, ali ono što sam doživjela u agenciji me oborilo s nogu :)

Za Dhar mediu sam saznala tek nakon što sam počela tražiti praksu. Sasvim slučajno, otvorila sam njihovu web stranicu dok sam pregledavala partnere Bernays-a. Prvo što me privuklo bio je moderan dizajn stranice (što ću, slaba sam na dobar dizajn :)) Na stranici sam mogla saznati baš sve što me zanimalo. Nije bilo informacije koju sam tražila, a nisam našla. Najviše od svega svidjela mi se njihova otvorenost i dobar duh koji je zračio već od prvog posjeta stranici. Odmah sam odlučila – ovdje želim odraditi praksu :) Nakon par dana imala sam dogovoren sastanak s direktoricom agencije. Željela je saznati moje interese kako bi mi mogla omogućiti da radim ono što me zanima kad dođem na praksu za par mjeseci.

Krenula sam na sastanak. Sva nervozna jer nisam znala što da očekujem, ali nervoza nije dugo trajala jer čim sam došla, vidjela sam dobro raspoložene ljude koji se samo smiju i direktoricu koja me opustila u sekundi.

Ne znam zašto, možda zato što je ličanka kao moja mama ili zato što iz nje na sve strane frca dobra energija. Kratko smo pričale i odmah pronašle zajedničku temu – turizam. :) Oni imaju svoj Touristar, a ja želim raditi na promociji turizma. Sastanak je završio, a ja oduševljena i puna dojmova jedva sam čekala 9. mj :)

1.9.2015. 10 sati. Došla sam u agenciju, tu su i dalje bili isti nasmiješeni ljudi. Toliko dobre energije i super atmosfere kao u ovoj agenciji nisam nikad vidjela. Osjećaš se kao doma. Direktorica me odmah uputila u to što je sad glavni projekt i na čemu ću raditi s njima, nije Touristar, ali su eventi što je jednako zabavno :). Radilo se o eventima za Mjesec oralnog zdravlja, a prvi od njih bio je na Trgu bana Jelačića. Cijeli tjedan bila sam uključena u pripremu eventa, bilo je zanimljivo vidjeti kako se organizira i o čemu sve treba voditi računa kako bi event bio uspješan kao i sudjelovati na njemu. Bio je zabavan, edukativan i više nego uspješan, zahvaljujući timskom radu (ovo nije samo prazna fraza) i tome što se ljudi ne boje posla. Nije bitno jesi li praktikant, social media manager ili direktor, vrećice sa poklonima za event pakiraju svi i nikome nije teško jer je svima stalo da event uspije. Uz projekt „Mjesec oralnog zdravlja“ radila sam i na poslovima vezanima uz Touristar.

Ono što me šokiralo i oduševilo u isto vrijeme je – ono što dobiješ kao zadatak i napraviš, se iskoristi! Ne šalim se!

Nije da to radiš reda radi, radiš za ozbiljno, što i je bit prakse. Radila sam na nečemu što me zanima i to se negdje objavilo. Oduševljena sam i jedva čekam vidjeti što me čeka do kraja mjeseca :) A sad da se vratim na početak i odgovorim na pitanje. Agencijski ili korporativni pr?

Oboje ima svoje za i protiv i ne može se baš uspoređivati jer su to dva potpuno različita svijeta. Sve ovisi o tome što te zanima, što očekuješ i kakva si osoba. Agencija je dinamična, stalno je tu nešto novo, novi projekti, novi zadaci. Agencija te gura, tjera te da rasteš, daje ti slobodu, puno je dinamičnije i kreativnije. Agencija je kao neki brzi tečaj PR-a, u kratkom roku puno toga naučiš. Korporacije većinom imaju vanjske usluge marketinških i pr agencija za kreativu pa nije toliko zanimljivo kao u agenciji. Istina je da kad radiš u korporaciji imaš priliku u potpunosti se posvetiti samo njoj i upoznati ju do srži, ali u korporaciji je sve nekako sporije. Negdje sam pročitala da je rad u korporaciji kao kad si na semaforu i crveno je i čekaš zeleno i čekaš i čekaš i misliš da se semafor pokvario koliko dugo čekaš zeleno. Naravno nisu sve korporacije ni agencije iste, puno je faktora u igri.

Ne znam je li to do tvrtki u kojima sam bila, pristupa ili sam presubjektivna jer sam dobila priliku raditi baš ono što sam željela, ali nakon prakse u korporativnom pr-u i još nezavršene prakse u agencijskom pr-u sam odlučila – za početak želim raditi u agenciji jer je zabavno, kreativno i mislim da mogu još puno toga naučiti, a i ne volim baš dugo čekati da se upali zeleno na semaforu :)

- Petra

26
May

It’s scary because it’s new.

Prigodan citat iz filma još prikladnijeg imena – The Internship.

U filmu Nick i Billy upadnu u Googleov program za pripravnike, i kada stignu na kampus, odjednom ih šokiraju i fasciniraju sve inovacije. U jednom trenutku, kada pored njih prođe Googleov auto bez vozača, Nick kaže Billyju moju otad omiljenu rečenicu: „It’s scary because it’s new“ – Strašno je zato što je novo, nepoznato. Upravo takav strah osjećala sam par dana prije nego sam trebala krenuti na praksu.

A tek noć prije tog ponedjeljka, mozak me nije prestajao umarati. Najčešća pitanja – što ako se nešto strašno dogodi ujutro pa zakasnim? Kakvi su zaposlenici tamo? Hoće li me prihvatiti? Hoće li mi biti ugodno svaki dan provoditi 7 sati u tom uredu? Direktorica je na razgovoru rekla da ćemo imati konkretne zadatke, no što ako ne budu svi konkretni? Hoće li mi biti dosadno? A s druge strane, što ako mi zadaci budu preteški? Što ako nešto jako zabrljam? … i tako unedogled.

I tako sam se ja tog ponedjeljka probudila, brzinski popila kavu i krenula prema agenciji. Ništa se strašno nije dogodilo i stigla sam na vrijeme. U agenciji su me dočekala, malo čudno za rane jutarnje sate, nasmiješena prijateljska lica. Tako je već u prvih par minuta pola mojih strahova palo u vodu. Nakon što mi je simpatična Manuela ispričala sve o projektu na kojem radi, stigla je direktorica Lea i najavila nam sastanak.

Wow, prvi dan i prvi sastanak! Sastanak koji me totalno iznenadio, ne znam ni sama što sam očekivala, valjda onaj tipični dosadni sastanak gdje direktori samo dijele zadatke, hvale ili kritiziraju zaposlenike. Ovdje nema toga. Ovdje je sve tako opušteno, ideje pršte sa svih strana i svačije mišljenje se cijeni. Kul, ova praksa izgleda obećavajuće.

Na kraju sastanka, Lea me upitala kakva sam s engleskim jezikom. Hmm, pa dobra valjda… „Eto super, onda ćeš sada dobiti svoj prvi zadatak.“ Yes yes yes, može, jedva čekam nešto početi raditi!

Tako sam došla do Vedrane, koja mi je objasnila da treba jednu web stranicu adaptirati sa engleskog na hrvatski. Pa kud ćeš bolje od toga, bar to nije problem. Taj je prvi dan na kraju relativno brzo prošao i izašla sam iz zgrade poprilično zadovoljna!

Idući dan slijedilo je uređivanje te iste stranice u CMS-u, s kojim sam se prvi put susrela pa je sve to bilo jako zanimljivo. Kad sam mislila da sam napokon sve sredila, ispalo je da nisam baš sve dovršila. Ups, je li to sad moja prva velika greška? Ma nije ajde, nije tako strašno, sve je okej, sve će biti okej!

I tako, svaki dan bio je bolji od prethodnog, novi zadaci, novi izazovi, nova iskustva i znanja.

Najsretnija sam bila kad sam dobila priliku raditi community management. Svaki dan novu stranicu. „Joj sorry ja sam te sad tako zatrpala sa svime!“ rekla je Vedrana. Umm, Vedrana, molim te, slobodno ti mene zatrpavaj! Super je raditi nešto, čak i kada trebaš prosurfati desecima portala da bi dobio nekakvu ideju za post, one dane kad te baš nikako ne puca inspiracija.

E onda je jedan dan direktorica došla s prijedlogom da napišem članak o emocionalnom povezivanju potrošača s brendom. Okej, mogu ja to, malo pisati o emocijama, obraditi par kampanja, not a big deal. Ali opet se javlja strah, prvi put pišem ozbiljan članak, što ako ne bude dovoljno dobro?

Taman za vrijeme pisanja tekstova, budući da je jedna od tema bila Jana, pogledala sam u svoju bočicu Jane s porukom, i na njoj je pisalo: „Ako nikada ne učiniš nešto više od onog čime si već ovladao, nikada nećeš napredovati“. I vidi čuda, baš danas, na već 5. dan moje prakse dobijem ovakvu poruku! Kao da mi moja bočica poručuje: „Gle mala, 4 dana si radila na jednom zadatku, i super si ga obavila, no danas je dan da kreneš s novim izazovom. Probaj malo za promjenu pisati tekstove za časopis o uspješnim brendovima.„

Na kraju je članak bio dobar, štoviše, dobio je svoje mjesto u novom broju magazina Brend kultura. Kada sam to saznala preplavili su me osjećaji ponosa, sreće i nervoze. Ni kada sam došla doma još uvijek nisam mogla vjerovati.

Zamisli, dođeš na praksu misleći da nećeš raditi ništa posebno i na kraju dobiješ super zadatke i povrh svega, tvoj rad bude cijenjen. Dream scenario. Najviše od svega, to je potenciralo moj osjećaj vrijednosti i još više umanjilo strah.

I to je zapravo jedan od super savjeta za obavljanje prakse, gdje god se nalazili. Ne valja se bojati novih stvari i zadataka, svaki zadatak treba prihvatiti i potruditi se oko njega što je više moguće! I u 99% slučajeva, taj trud neće ostati nezamijećen i netko će vas za to nagraditi. Čak i one dane kada vam se ne da previše raditi, potrudite se. Isplati se potruditi se. Studentsku praksu treba shvatiti jednako ozbiljno kao i prvi posao. Svakom zadatku pristupati s jednakom posvećenošću i ozbiljnošću.

Mislim da smo često na praksama možda i previše privilegirani, tj. neke sitne greške ne uzimaju nam se za zlo, za zadatke dobijemo dovoljno vremena pa nismo pod pritiskom da završimo neki posao u 15 min. Naši deadline-ovi su “kad stigneš”, „danas“, „sutra“, „do kraja tjedna“. Zato se možda i mi malo opustimo, no u svakom slučaju smatram da je i jedan zadatak obavljen u jednom danu dovoljan, tj. dobar početak stjecanja iskustva. Svaki zadatak i svaka prepreka na putu spremaju nas za stvarni posao koji ćemo (nadajmo se) danas-sutra pronaći. Koliko god se neki zadaci činili “glupi” ili “dosadni”, sve su to zadaci koje ćemo morati sami obavljati kako bi zaradili plaću. Primjerice, jedan od zadnjih zadataka bio mi je slaganje mailing liste, dakle istraživanje i kopi-pejstanje stotinu e-mail adresa. I ostali praktikantski poslovi koji su uobičajeni u agencijama – priprema adreme, press clipping, zivkanje ljudi i sl., mogu se činiti dosadnima i zamornima ali to je to, to su osnove našeg posla! Kome ćemo slati objave ako nemamo potrebne adrese?

Zaključno, kako se moja praksa u približava kraju, shvaćam da je mjesec dana prekratko vrijeme za stjecanje svih potrebnih iskustava. Ipak, dovoljno je za svladavanje osnovnih vještina.

I sad valjda na kraju mogu onako lijepo subjektivno pohvaliti sve zaposlenike ove divne agencije! Dakle, ako razmišljate o praksi i niste sigurni gdje biste ju voljeli odraditi, toplo vam preporučam Dhar mediu. Ovdje su svi toliko susretljivi, opušteni, zabavni i radišni, tako da što se tiče ekipe sigurno nećete pogriješiti! Možete započeti sa jednostavnim poslovima koji će onda postepeno prerastati u neke zahtjevnije, taman toliko da izbrusite svoje komunikacijske, organizacijske i ostale vještine. I uvjeravam vas da će se ekipa Dhar medie radovati vašem dolasku. Svi su uvijek nasmijani, spremni pomoći, ljubazni, pristupačni…ma sve najbolje! Da sada moram birati mjesto na kojem želim raditi do kraja života, to bi bila ovakva agencija. To jest, ova agencija, jer nekako sumnjam da postoji još jedna savršena agencija poput ove. Uglavnom, hvala vam još jednom na svemu, nadam se da će i nakon završetka moje prakse biti još prilika da se družimo i surađujemo.

Making a big life change is scary. But, know what’s even scarier? Regret.

- Sabina.

18
May

Kasni mi!

Jap, rečenica koju nitko ne voli čuti; najmanje oni koji ju izgovaraju. Naravno, sve ovisi o kontekstu, no teško da išta može umanjiti nevjericu, nelagodu i šok koju te dvije male riječi mogu izazvati u prosječna čovjeka…

‘Ajmo se mi ipak vratiti na početak priče, čisto da ne zbunjujem čitatelja (čitaj: šefa), ostavljajući ga s malom hrpom upitnika iznad glave. Pa eto… ovo mi je bio prvi tjedan na novom radnom mjestu nakon pune 2,5 godine nerada. No dobro, uvjetno rečeno nerada. Od te dvije i pol, godinu dana sam bila na rodiljnom (ono, neradnica, pitajte bilo koju mamu), zatim radila tri mjeseca i onda (tipično) završila na burzi (iliti: javila se na 80-tak natječaja, bila na 15-tak razgovora, poslala 20-tak otvorenih pisama raznoraznim institucijama, ustanovama, kompanijama) – dakle, poslala jednu hrpeštinu mailova na razne virtualne adrese (dobro, bilo je tu i dobre stare pošte).

I onda mi se lijepo prvog radnog dana dogodila ova grozota: kasne mi svi mailovi, i oni dolazeći i oni odlazeći… E sad, to možda ne bi bio problem sam po sebi (iliti kako ja volim reći: per se), da nisam na potpuno novom radnom mjestu, na potpuno novoj radnoj platformi i s potpunom novim kolegama. Osjećaš se – u najmanju ruku – izolirano i neuspješno. Vucibatina! Jer, u današnje vrijeme, slanje mailova je otprilike bitno koliko i disanje. Send/receive = izdahni/udahni. A još je gore, kao u mojem slučaju, kada ga pošalješ i onda ga nitko ne dobije. I nema ga, i nema ga, i nema… K’o da pričaš u eter, a feedbacka niotkud; k’o da pričaš sam sa sobom…luđakinja. I tako, dok On ‘putuje’, kolege ti postavljaju sasvim legitimna i očekivana pitanja: “Si vid’la mail?; Si mi napravila ono?; Si dobila memo/tekst/šprancu?” A ti imaš najgluplji odgovor ikad: “Ma neee, znaš, kasni mi…mislim, mail.”

Zanimljivo, sugovornik, bio on muško ili žensko, stariji ili mlađi, iskusniji, neiskusniji, podređeni ili nadređeni, uvijek ima istu reakciju… razrogačenih očiju, on high pitch glasom i polusumnjičavom (ipak sam ja plavuša) intonacijom pita: “Pa kak? Tu ti nekaj ne štima.” Da, i stvarno ne štima. Jer, u današnje vrijeme hektičnog tempa, brzina je postala presudna. Kako – sasvim nepoželjno – radni dio dana postaje sve duži, a onaj privatni sve kraći, tako nam život po nekoj svojoj novoj logici zadaje neka nova, meni dozlaboga nerazumljiva pravila: budi fit!, budi up-to-date!, smij se!, (u međuvremenu) skuhaj!, prilagodi se SVAKOJ situaciji u SVAKOM njezinom detalju – i to je sasvim okej (imamo li izbora?). U protivnom, u raskoraku si između polazišne točke i cilja. A cilj, ma kakav god on bio, zamišljen je kao uspjeh. A uspjeha nema bez popratnih tehnoloških pomagala kao što je, primjerice, jedan dobar, stari mail.

I ma koliko njegova važnost bila zgurana u pozadinu nekih novih platformi za komunikaciju, u nekim momentima On je najvažniji na svijetu, velik k’o kuća. Spašava glavu!

Dobra je stvar ako ti kasni samo – mail. Za sva druga kašnjenja nema se više vremena… a ni živaca. :)

- Lana.

12
May

Google+ DA ili NE?

Google+ u Hrvatskoj? Ne pretjerano. Google+ je najnepopularnija društvena mreža i dalje.

Mnoge firme imaju otvorene profile, no uglavnom su oni neaktivni ili zanemareni, čast izuzecima. Nije ni čudo s obzirom na veliku konkurenciju koja se događa na mrežama poput Facebooka,  Twittera ili Instagrama, koga briga za G+?

Prema istraživanju iz 2012. godine, čak 23% tvrtki u Hrvatskoj je prisutno na Google+ mreži. Danas ih je možda malo više. Ono što je zanimljivo brendovima koji razmišljaju o bacanju sidra i na tu platformu, je većinska muška populacija (čak 63%) i najveći broj korisnika iz SAD-a. Zgodne informacije za formiranje svoje publike, zar ne? Ajmo dalje. Gledano na svjetskoj razini, Google+ je 3. po redu društvena mreža po popularnosti. Čak 300 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Prvi je, naravno, Facebook kojeg slijedi YouTube. Možemo reći da je Google+ logičan odabir ako vam se ciljana skupina sastoji od stranaca, uglavnom muškaraca, još ako ciljate baš na SAD, savršeno.

google-plus-demographics-infographic

U posljednje vrijeme kruže vijesti da je Google+ neslužbeno službeno mrtav, odn. živi mrtvac. Zombi. Google+ je zombi. Naime, TechCrunch portal je objavio da su se dogodile promjene u postavu njegovih zaposlenika, tj. da je kreator Googla+ Vic Gundotra napustio firmu čime se dogodila preraspodjela timova koji su činili srž Google+-a. S druge strane, Marketing Land objašnjava što to Google+ namjerava izmijeniti i koje su posljedice za marketing i poslovanje.

Ako pročitate ta dva članka, možda ćete se i predomisliti oko otvaranja Google+ profila ili potpuno odustati od te društvene mreže. Sve ovo što piše su činjenice i Google+ možda još zbilja neće dugo opstati. Ja ću vas probati uvjeriti u suprotno.

Kada opisujemo različite društvene mreže, svrstavamo ih pod tipove, npr. Facebook je zabavan, Twitter je informativan, Pinterest je kreativan, Instagram je #popularan itd. Za Google+ bih rekla da je ozbiljan. Tamo se mogu naći ozbiljne i podugačke rasprave, a sa kvalitetnim sadržajem, poput fotografija, videa ili blogova.

Google+ je uspješna zajednica mislioca, pisaca, fotografa i još mnogih drugih. Kao čest posjetitelj Google+-a i osoba koja na toj društvenoj mreži gradi brend, mislim da svatko tko ju stvarno, istinski, svakodnevno aktivno koristi neće misliti da umire. Ili da je polumrtav. Različiti ljudi imaju različite poglede na temelju različitih ideala.

Oni koji se svakodnevno služe Google+-om i koji na toj mreži grade brend, poslovanje ili osobni profil, znaju da su Communities (zajednice) glavni adut ove društvene mreže. Dijeljenje sadržaja nikad nije bilo jednostavnije i kvalitetnije – odabereš Community koji tematski odgovara tvojem postu i podijeliš ga njegovim članovima. Jer njih to uistinu zanima. Nema boljeg community managementa od toga da si u srž pogodio svoju ciljanu skupinu koja ti nerjetko iskomentira sadržaj što dovede do prave male rasprave, koja ti da +1 (relevantno likeu na Facebooku) i podijeli ga na svom profilu. I još dobiš novog followera. Naravno, uvijek je dobro podijeliti sadržaj i public, no iz vlastitog iskustva Communities su redovito imali bolji učinak.

Google+ je dokaz koliko je sadržaj postova koji se dijele iznimno bitan i cijenjen, jer i bez oglašavanja on dobiva svoju pravu publiku koja reagira. Iako je na Google+ mreži moguće dijeliti i video sadržaj i linkove, slike su daleko najefektniji način kako privući publiku, čak i preko Communitya. Kao i na ostalim društvenim mrežama, poput Facebooka, Instagrama ili Pinteresta, na Google+-u također prednjači vizualno.

Touristar TV, koji je svoju karijeru na društvenim mrežama započeo na Facebooku, na Pinterestu i Google+-u je zaživio početkom 2013. godine. Pokazalo se da je aktiviranje profila na Google+-u bio najbolji potez za jedan takav turistički brend koji danas broji preko 350 followera i preko 550.000 pogleda. Oni rastu iz dana u dan, a ono što je najvažnije jest to da publika postoji. Kvalitetan i zanimljiv sadržaj, englesko govorno područje, tematika uvijek zanimljiva strancima te konzistentnost u komunikaciji pokazala se kao pun pogodak. Nula dolara, nula eura, nula oglašavanja. Samo sadržaj.

Pa da se osvrnem na pitanje iz naslova: DA, svakako. Zašto ne isprobati nešto što vam je nepoznato i sami odlučiti da li vam se isplati ili ne. S malo utrošenog vremena i truda vidjet ćete ima li smisla. Uostalom, ako i ne bude, uvijek možete reći da Google+ mrtav :)

- Vedrana.

4
May

Spremni na improvizaciju?

Improvizacija, što je to? Pitanje koje si ljudi rijetko postavljaju. A odgovor bi bio nešto poput: aktivnost izrade ili stvaranja bez pripreme u trenutku izvedbe - dakle, spontanost i snalažljivost -WELCOME!

Tijekom godina upoznala sam puno ljudi na različitim pozicijama, različitih dobnih skupina, karaktera, stavova i moram priznati da mogu nabrojati na prste obje ruke one koji su spremni na improvizaciju, bilo u privatnom ili poslovnom životu. Zašto ih je toliko malo? Strah, sram, nesigurnost, momentalna blokada ili ono najjednostavnije – linija manjeg otpora „nisam ti ja za to!“. Najsigurniji je poznati teren te je potrebno hrabrosti kako bi čovjek razmišljao „out of the box“.

Moram priznati da sam u poslovnom kao i u privatnom životu jedna od onih koja voli raspolagati sa svim informacijama, čak i onima koje u tom trenutku baš i nisu bitne, ”al’ nek se nađu jer od viška glava ne boli”. Na svaki životni izazov moja znatiželjna osobnost ima jedno potpitanje, ma što jedno, tri potpitanja. Što raspolažem s više informacija, lakše ću improvizirati… vjerujte isprobala sam bezbroj puta.

Idealna situacija bi bila: planiraš, pripremiš sve i ide glatko bez ikakvih problema. Zvuči utopijski ali negdje to postoji, zar ne? Iskustvo mi govori drugačije. Veliki, mali, zahtjevni, čudni, zanimljivi projekti, sve sam ih prošla. Pa čak i uz najprecizniju i najorganiziraniju pripremu, bilo je pregršt situacija u kojim sam morala improvizirati. Kako? Spontano. Iako, moram priznati da sam u nekim situcijama iznenadila i samu sebe. Kod improvizacije vremena nema puno, mozak radi sto na sat i u tom trenutku najbolji su  prijatelji snalažljivost i kreativnost.

Dok su neki rođeni improvizatori, drugima ostaje opcija već poznatih trikova koji im pomažu kako bi sve prošlo što bolje, kao: imaj sve napisano – jedan veliki šalabahter; fokusiraj se na ono što radiš i govoriš, vježbaj pred ogledalom, planiraj sve do detalja i slično.

Svi vole davati savjete i praviti se pametni al’ treba uzeti u obzir da smo svi različiti i da svatko treba naći način koji njoj/njemu najbolje odgovara. Googlajte, pripremite se, počnite improvizirati na malim stvarima i uvijek koliko ste spremni ili nespremni.

Jer svi savjeti koje vam mogu dati sažimaju se u jedno – SLUŠAJTE SVOJU INTUICIJU, ona zna najbolje! Sretno! :)

- Manuela.