grafički dizajner

14
Apr

Biti ili ne biti, grafički dizajner

S obzirom da nisam millijun godina u tom poslu (samo 10-ak), al’ i da jesam, imam slonovsko pamćenje pa bih se svejedno sjećala početka. A to je da mi je bilo bitno da nađem posao koji volim. Da, znam, otkrila sam toplu vodu, al’ tad nisam razmišljala koliko je to teško, ne samo naći posao, već raditi što voliš u životu. U jednom od razgovora sa svojom srednjoškolskom frendicom, inteligentnom/kreativnom/talentiranom i skromnom, koja se nakon 6 godina studiranja arhitekture i zaposlila kao arhitektica, priznala mi je da to uopće nije htjela studirati, a ni raditi. Ostala sam zabezeknuta jer pobogu, čemu trud od 6 godina učenja, a već znaš da ti to ne bi radila. Svaka čast na diplomi al’ moja malenkost bi već zbrisala s faksa. Nije za pohvalu al’ kad nema interesa, čemu dalje. Više srećom, zanimljivim poznanstvima, uvjeravanjima da ja to mogu, a ne pameću, uvukla sam se u grafički dizajn. Kad si vizualan tip i to te veseli i oduševljava, ovo je bilo otkriće – crtanje i mogućnosti u programu, pa kombiniranje sa fotkama ili ne, obrade slika, a onda još to sve možeš u časopis, poster, knjigu pretvorit’, samo ti printer maltene fali. I sad mi zatitra srce, zazubice rastu. To je bilo to - ljubaf.

Ne znam je li imalo veze s godinama/sazrijevanjem, pronalaskom stvarno nečeg što me zanima ili to, što sam samo kao 4-mjesečni tečaj prolazila, a ne uz godine studiranja, uz još gro predmeta koji bi me, vjerujem, ohladili. Kako bilo da bilo, čudila sam se tad ljudima koji su u tom poslu bili i njurgali, nervozno pričali da im je dosta tog posla, ono, haaalooo, pa radiš D kulest najposao na svijetu i dosta ti je?!?! Nisam razumjela. Pa onda jesam. :)

Kao za svaku vezu, pa tako i onu s poslom, nakon nekoliko godina postoji mogućnost da se uljulja, bude jednolična, fali iskre, izazova, novih ljudi i igrica – čitaj: klijenata i drugačijeg posla. ;) Makar i to sad čudno zvuči al’ oooke. Ja o grafici i dalje. :D Po putu se i ti malo udebljaš, ostariš, presložiš prioritete, il’ ti ih život/obitelj preslože i začas postaješ i ti jedan od onih grafičkih dizajnera koji nervozno njurgaju i reže. Faktor sivila je sigurno i ozbiljan glavni klijent, koji nema slobodnog prostora za kreativu, pa se i ti s vremenom njemu prilagodiš i kalupiraš. Živimo gdje živimo, budžet igra ulogu, smionost i sloboda, a i sama borba da klijent bude zadovoljan, i to onda na račun nekog svog kreativnog gušta. Osiviš, dolaziš i odlaziš na posao, u nekom maštanju o osvježenju koje ni sam ne znaš šta bi bilo. I jasno ti je da nije stvar toliko u poslu, već i u tebi. Za sve je potrebno dvoje. ;)

Volim i sjajne slogane poput: “ako ti se ne sviđa, promjeni, sad, woohoo”, il’ tipa, “otputuj, daj si vremena pa će te već nać rješenje” – haha, da, da, e, ne bih rekla jer vrijeme šiba, brate, ne znam šta sad odmah da promjenim i to bez woohoo-a, a otputovat’ možeš do Karlovca i tamo se eventualno inspirirat’ za dalje (ako nisi štedio) il’ pobjeć’ na Maldive pa se tresti tamo i razmišljat’ kako ćeš poslije tu sreću otplatiti. ;) Pa hvala na tim savjetima i sloganima, nekako ću svojim putem. I sjednete ti & ti, kad stignete, vjerojatno bude to kroz nekoliko mjeseci i sezona, nekoliko pročitanih sudbinskih priča, pogleda i vaganja prošlosti (živjelo slonovsko pamćenje), par zdravih razgovora sa svojim pametnim al’ jednako životnim ljudima, i tucet “oče naš grafički” zašto si me napustio, nađi me opet. I nađe te, ne u Karlovcu, niti nažalost Maldivima, al’ se zbrojiš i skužiš da nema posla u kojem neće biti tih “sivih” faza, kao niti u najljepšoj vezi. ;) Malo sve osvježiš raznim kreativnim poslovima uz posao, stvarima koje te kreativno ispunjavaju, upustiš se možda i u neku avanturu traženja novog posla, učenja neke nove bliske kreativne grane i već se samim time zaiskri ta stara-nova ljubav, i opet nekako vidiš sve guštanje kao i na početku. A ponekad djeluje i malko osvježenja u staroj/poznatoj radnoj okolini sa novim, veselim mladim ljudima, pa i to zapisujem u dobre recepte za osvježenje. Do sljedećeg sivila svima, i tko zna, možda tad i u ulozi šnajderice. ;)

- Irina.

20
Apr

Za što si specijaliziran? Paaa… za sve?

Često u razgovorima sa (nažalost) nezaposlenim frendicama čujem bizarne, na kraju i presmiješne priče o oglasima za posao; tipa – ‘tražimo vrhunskog slastičara, koji ujedno zna poljski jezik i češko staro pismo, ima oko i talent za fotografiranje hrane, i svoju opremu naravno’. Pitaš se pobogu, hoće li se doista pojaviti takva osoba, te koji je to individualac, a i srećković kada nije imao ni konkurencije, ili jest?!

Enivej, takav tip ‘zna sve – specijalizacije’ je kod nas sasvim normalan i tražen. Premalo tržište i premalo poslova, a poslodavac bi da se posao vrhunski obavi, da plati – ako bog da nikad ili što kasnije i manje moguće – no, to nije moja tema, niti specijalnost ;)

Nemam ništa protiv šireg znanja, što više, to bolje, zašto ne! Problem nastaje kada se dogodi da od svih stvari koje poznaješ/radiš, niti jednu ne uspiješ skroz izučiti, i postati ‘master’. Jer jednostavno ne stižeš. Toliko je toga što bi htio i/ili  moraš da vremena i prostora za specijalizaciju jednostavno nema. Ponekad mi se čini da bi bolje bilo znati samo jedno ali u potpunosti, a opet s druge, fora je znati i mnogo toga, pa makar bar onoliko koliko stigneš. A priroda posla mi i je takva, da skoro svaki dan učim i otkrijem nešto novo, pa sam i hepi kad to savladam, dokažem si da mogu.

Osobito se sjećam razdoblja kada sam kao jedina grafička dizajnerica radila M&B magazin. Taj posao uključuje mnogo toga – obrađuješ i prilagođavaš fotografije, uređuješ vizual pojedinih tema, posebno se baviš samo naslovnicom koje je bitna jer ona će se prva uočiti na kiosku, pa prilagođavaš teme potrebama oglasa, pr-ova, i svega što se u njemu mijenja u samom hodu jer je to jednostavno tako. Uglavnom si u gužvi, strci jer treba sve te tekstove na kraju  još jednom ispravljati sa novinarom, urednikom…eventualno mijenjati teme u zadnji čas. Uglavnom, skupi se toga da ti glava gori :) Ali na kraju kao finale magazin odlazi u tisak. I kada su svi zadovoljni možeš odahnuti i osjećaš zadovoljstvo učinjenim.

Često si dan kasnije pomisliš, ‘a mogla sam bolje riješit onaj vizual’, ili ‘da sam barem stigla sliku drugačije izrezati’ ali gotovo je. A onda ti dođe pohvala i to iz same glavne izdavačke kuće M&B magazina, dragih nam Engleza, a u mail-u stoji kako im se jako sviđa novi broj, kako je naslovnica prelijepa (što je doista i bila :)) i da svaka čast našem grafičkom TIMU na tome. A ti sjediš i smiješ se jer grafički TIM si samo ti, jednina ali totalno. Dok kod njih sjede ljudi koji su zaduženi samo za obradu fotografija, drugi vjerojatno za biranje boja itd., pomisliš si kako je privilegija danas u grafičkom poslu biti specijaliziran. A opet, nakon ovakve pohvale, sretan si da sve to znaš sam napraviti. Ok, nećemo se zavaravati jer će i kolege iz firme vjerojatno čitati ovaj blog ;) – jasno da ti tu i tamo kolega grafičar/dizajner sa susjednog stola pomogne ako zatreba, pitaš šefa za mišljenje ako nisi siguran ili nešto ne znaš, ali zato se niti ne očekuje da ćeš biti super u svemu, već da imaš želju i potrebu za novim znanjima i izazovima koje ćeš moći ukomponirati u ono već stečeno.

Na kraju krajeva, pa i ovog bloga, rekla bih: uči, radi, razvijaj se, nikad ne znaš kada će ti tvoj interes za češko staro pismo, znanje poljskog zbog kojeg su ti se rugali u školi, talent za pravljenje kolača ili strast prema hobi fotografiji za koju si od prve plaće kupio svu opremu i zatrebati.

- Irina.