dhar media

4
Dec

Novinari – da, mi smo oni zbog kojih čupate kosu s glave. Bespotrebno.

Novinar. To zanimanje nikad nije bilo profinjeno, uvijek je značilo da ćeš morati zaprljati ruke, okaljati si ime ili zalijepiti nos na tuđi prozor. Ružno da, slažem se. Pa zato nas često nazivaju piskaralima, lešinarima i još gorim imenima. Ali kako ja uvijek branim svoju struku, kratko i jasno ću istaknuti i ovdje – prestat će se pisati o uzorku donjeg rublja nekog celebritya ili o estetskim barbie-korekcijama pojedinih onda kada javnost prestane to čitati. Da, srećom digitalni mediji i sve njegove mogućnosti točno pokazuju što čitate i koliko, otkrivaju nam na što ćete opet kliknuti mišem ili prstom i što će izazvati reakciju. Upravo zato će se pojaviti članak koji se mnogima neće svidjeti, ali će ga opet svi ti isti ljudi otvoriti i pročitati. I to je sve što je bitno jednom medijskom portalu – klik. Istina je da se tu negdje izgubio kompas jer je danas najbitnije samo ”prodati” priču, bez obzira na sredstva, ishod i usputne žrtve. Jer mediji spadaju u tešku artiljeriju i s njima je bolje ne zezati se.

 

Kada sam prije x godina upisala studij novinarstva osjećala sam se jako važno ali i pomalo prestrašeno. Spojila sam ljubav prema pisanju, istraživanju i psihologiju u jedno. Ipak, javio se strah od onog da napišem nešto krivo, pružim netočnu informaciju zbog koje će me netko uzeti na pik ili ono najgore…tužiti. Strahu ne bi bilo kraja da me nisu ohrabrivala sjećanja na sve one crno-bijele filmove u kojima je novinar usprkos svemu ipak na kraju bio potapšan po ramenu. ”Bez tebe ne bismo ni znali da je situacija takva, narod ti je zahvalan! I predsjednik galaksije također.”  :)

 

Za vrijeme studija počinjem volontirati i dobivam prve poslove, počinjem upijati konkretno znanje, stječem iskustvo i shvaćam da u struci ne teče med i mlijeko; a kako stvari stoje na ovaj način se neću ni obogatiti. No, kako ne bih bila gladna i žedna, u tom moru kreativaca postaje jasno kao dan, moram biti drugačija, kopati nogama i rukama, dokazati se i biti pouzdana. Moram biti kreativna, brza, prevladati sram i podebljati knjižicu s kontaktima. Sve to natjeralo me da novinarstvo zavolim još i više. Da, baš tu smo moja struka i ja počeli proživljavati pravi ljubić – nisam se obazirala na komentare i mišljenja da uopće nisam trebala upisati taj fakultet, da sam mogla i lakše zaraditi kruh i živjeti jednim uobičajenim dosadnim životom. Ja sam na sve to zdušno rekla NE, zatvorila oči i prepustila se svijetu medija. Ta ljubav je doista slijepa jer neke mane nisam ni vidjela, neke sam odbila vidjeti, a one treće mi nisu ni bile važne. Nisam slušala što govore drugi, i na kraju sam na svoj vlastiti ponos, roditelja i bližnjih naravno, uspjela. Postala sam ”pravi” novinar, urednik, glavni urednik; izgradila sam svoje ime i stajala iza njega svakom svojom napisanom riječi.

 

I tako, nakon rada ovdje i ondje, i tamo, dolazim opet ‘vamo; igrom slučaja vraćam se u Dhar mediu. Vraćam se magazinu Brend Kultura, jednom od najzanimljivijih i najljepših kreativnih poslova koje sam radila u struci. Prva tema broja, po povratku, bila je moj život – freelancing. Tema o kojoj znam puno, sve, a za brojne novinare klasična priča.

Kroz svaku priču o malom poduzetniku, o freelanceru o kojem smo pisali u magazinu provlači se ljubav, ljubav prema onome što rade. Pa baš kao kakav jeftini ljubić, a znamo da su takvi najbolji, vrhunac radnje bilo kojeg zanimanja je sličan – za pravu ljubav se moraš boriti inače si sam i nesretan; stoga radi ono što voliš i bit ćeš sretan i zadovoljan. Jednostavno je ako imaš ideju, priliku i mogućnost – tada guraj naprijed. Krajnji cilj je jasan – izbjeći negativni stres, mobing, iskorištavanje i nemogućnost za isticanje i uspjeh, i pustiti korijenje na poslu zbog kojeg nećeš mrziti sebe svaki ponedjeljak ujutro. I utorak. I srijedu.

Posao novinara, urednika je sigurno jedan od najdinamičnijih i najraznolikijih poslova koji zahtjeva znanje o svemu po malo, znanje opće kulture i informiranosti iz različitih područja je must have, kao i visoka razina pravopisa i gramatike materinjeg i bar jednog stranog jezika. Tako da, ako ste bili jedno od one ”dosadne” djece koja u svojoj znatiželji nisu stajala kod jednog ‘zašto’, ili ako vas je mama često pitala (kao mene moja), moram li baš svakom loncu biti poklopac‘, ne bi me čudilo da ste mi kolega ili kolegica. Pa iako si ti kolega, koji upravo ovo čitaš, možda sanjao da ćeš posao odrađivati s cigaretom u ustima, u kafiću na rubu grada gdje nitko ne voli novinare, ali gledaju s poštovanjem kako iz oblaka dima zapisuješ natuknice za svoj istraživački tekst koji će sutra ekskluzivno završiti na naslovnici velikog formata najčitanijeg dnevnog lista; vjerujem da si našao svoje mjesto negdje u bespućima medija. Danas nas mogu čitati i dalje od krajnje linije do kud seže distribucija, to je onaj wow efekt, a naša uloga je u današnjem društvu tim veća i važnija.

 

A ti čitatelju, nemoj zaboraviti, novinari su ti koji će do tebe donijeti glas o nekom komu ćeš rado pomoći, o zanimljivostima koje ćete čekati na ljetnom odredištu, pružiti ideje kako uspjeti sam i biti sretan, zabaviti te. Zanemari one glupe i dosadne članke i sjeti se, i oni nekomu donose kruh na stol. Vjeruj, novinari nisu loši ljudi, niti su krivi što moraju svakom loncu biti poklopac, mi doista samo želimo raditi posao koji toliko volimo najbolje što znamo, na tvoje zadovoljstvo. I naravno, zaštititi delfine i osigurati mir u svijetu!

 

- Josipa.

13
Nov

Dharmički menadžment – da ili ne?

Dharmički menadžment  – da ili ne?

Lower your shields and surrender your ships

 

Već devet godina rastemo. Sad smo ušli u pubertet, svjesni smo svijeta oko sebe, i činjenice da je istina ono što je njegova srž. Devet godina uspona i padova, ali samo s jednim ciljem  – njegovati ista načela. Ako prvi puta čitate to su ona o kojima sam pisala u knjizi izvan okvira: Ljubav, Istina, Strpljenje, Sloboda, Pravednost, Jednakost, Napredak, Razvoj, Poštovanje i Brižnost. Dozvolite mi da ih sve napišem velikim slovom, jer oni to naprosto zaslužuju.

 

Da li je izazovno upravljati poslom imajući na umu da je na prvom mjestu čovjek, a za njim dolazi posao. Izazovno je. Naša svijest nije univerzalna, osobna je. U trenucima kad se dešavaju sukobi to je savršeno jasno. Tu se razilazimo u mišljenjima, tu se povremeno isuče mač i zaustavi svaki proces. Neki sam se dan sjetila one iz Zvjezdanih staza ”We are Borg. Lower your shields and surrender your ships. You will be assimilated. Resistance is futile.”, nasmijala me, ima smisla – doduše u potpuno drugom kontekstu.

shutterstock_542330686

Ne možete biti dio tima ako podignete štit niti možete voziti samo svoj brod, unutar jedne tvrtke.

 

Povezanost je nužna kako bi se posao mogao odraditi. Prvo povezanost sa sobom, s time tko smo to mi – zaista i s time da se umijemo izdvojiti od slike sebe u svojim očima koja može biti drugačija kada nas gledaju drugi. Ne mislim pritom da izgubimo sebe, već mislim da je vrijeme da progledamo jasno kako bismo mogli napredovati, jer razvoj ovisi samo o nama samima. Dižući štitove kako bismo se obranili možemo uvijek, no pitam se podižemo li ih zaista uvijek i prije svega, i ne razmišljajući trebaju li nam. I onda se sjetim.

Sjetim se svog najboljeg mentora koji je imao tri jasna principa u radu s timom:

“Ako ne znaš pitaj me, objasnit ću ti. Ako zabrljaš reci mi, popravit ćemo. Ako odbijem tvoju ideju, nije osobno.”

Sjećam se da sam bila spremna na sve te uvjete i da sam pregrizla jezik kad sam se mislila svađati, jer sam štit, naravno, uvijek nosila sa sobom. I onda sam rasla. Rasla sam preko svog ega, rasla sam jer sam primila stvar u svoje ruke i iz tog sam tima ponijela ono najbolje – naučila sam biti mušketir: “Svi za jednog, jedan za sve.”

I onda kad se desi sr…, onda vam je jasno s kim se borite i s čim se nosite. Spremni ste djelovati proaktivno, fokusirati se na bitno i odrezati što vam ne služi.

I sad ima smisla ova rečenica iz naslova: Lower your shields and surrender your ships. You will be assimilated.

 

Dharmički menadžment? Uvijek.

 

13
Nov

Komunikacija u organizaciji i vođenju projekata

Svi svakodnevno komuniciramo…bar većina ljudi tako misli. Komunikacija, pa kakav je to problem? Na žalost, nekima je to veliki problem jer kvalitetna ”zdrava” komunikacija nije isto što i pričanje po svom, bez slušanja i uvažavanja druge strane. ”Zdrava” komunikacija prije svega uključuje razum, emocije i razumijevanje.

Svi smo bar jednom u životu imali konfliktnu situaciju, samo je pitanje jesmo li iz nje otišli ili smo, iako ljuti, uspjeli sagledati širu perspektivu i fokusirati se na ishod koji želimo postići. Nadglašavanje s drugom osobom kad nam ego obuzme razum, nije zdrava komunikacija. Nema bolje strane u komunikaciji, pobjednik je obostrano zadovoljstvo.

Zdrava komunikacija u konfliktima je vrsta vježbe. Ako je ponovite dovoljan broj puta, postat će vrsta vašeg rituala.

Na prvom satu Projektnog menadžmenta, jedna iskusna, vrlo poznata i cijenjena projektna managerica postavila je pitanje svima nama- što je bitno za uspjeh projekta? Naravno, redali su se razni odgovorili, ali ni jedan nije bio onaj kojeg je ona željela čuti, a to je KOMUNIKACIJA. Zašto komunikacija? Zato jer voditelj projekta provede oko 90% svog vremena u komunikaciji sa svim sudionicima, stakeholderima i vanjskim suradnicima na projektu.

Kao i u svakodnevnom životu, tako i na projektima postoje različiti ljudi. S nekima lako uspostavljamo komunikaciju, dok s nekima jako teško ili nikako. U privatnom životu sami odabiremo ljude koje želimo pokraj sebe, one koji su sličnih svjetonazora, slične energije, s kojima nam je ugodno dok one koje ne želimo jednostavno ne puštamo u svoj život. Na projektima je slična situacija, odabiremo sami ljude s kojima ćemo raditi, ali je u ovom slučaju bitni faktor stručnost osobe koju moramo uzeti u obzir. Ponekad je taj stručnjak osoba s kojom se nikad ne bi družili u privatnom životu, ali je izvrstan stručnjak u svom polju. Zato je na svakom voditelju projekta odluka koga želi u svom timu, a time nosi i odgovornost za svoj odabir.

Zamislite desetak različitih karaktera na jednom mjestu, od dobne skupine, stavova, vjerskih uvjerenja pa sve do moralnih vrijednosti koje vi morate voditi i uskladiti. Desetak ljudi je peace of cake, a što kad ih je nekoliko desetaka? Njima nije primarni cilj voditi i koordinirati ljude već odraditi svoj dio posla za što su i angažirani, najbolje što znaju, dok je na voditelju projekta da bude ona spona između svih njih. Spona? Možda je bolja riječ i psiholog, koji mora imati pregršt razumijevanja i strpljenja za sve i stvoriti efektivnu komunikaciju i razmjenu informacija. Osim toga, mora biti i izvrstan motivator koji potiče u svojim ljudima ono najbolje što mogu dati. Uvijek sam bila i uvijek ću biti, ona koja na ljude gleda kao živa bića s emocijma i karakterom, a ne kao još jedno radno sredstvo. Koordinacija između projektnih faza koje su određene vremenskim periodom, i kod kojih se neke odrađuju paralelno dok kod drugih neke faze ne mogu početi dok se ne završi prethodna, nije nikako lagan posao. Voditelj projekta mora imati osim znanja, iskustva, taktičnosti, organiziranosti i emotivne inteligencije isto tako i vrlo dobre komunikacijske vještine kako bi sa svojim timom, u određenom vremenskom periodu, uz određene resurse došao do cilja.

Zato je bitna stvar na početku svakog projekta, velikog ili malog, privatnog ili poslovnog,  uspostaviti dobru komunikaciju s cijelim timom  i jasno definirati tko, što, kako, kada i zašto? Pod time ne mislim komunikacija u smislu, ja kažem, svi su me razumjeli i svi odgovore pozitivno, već od svakog pojedinačno jasno tražiti feedback kako je shvatio i što su mu zadaci. Budući da svaki čovjek ima drugačiju percepciju, čak i najjednostavnija, naočigled banalna stvar može otići na dvije različite strane. Kako se to ne bi desilo, uvijek je dobro što detaljnije razraditi stvari. Ja osobno nemam problem s tim da kažem da mi stvari nisu jasne i da neke stvari jednostavno ne znam, što i ne moram znati jer nije sve moje područje i svakako ću pitati sve dok ne shvatim. Krenuvši od nejasne i nepotpune sitaciju već na početku, s premalo informacija kompliciramo stvari ne samo sebi, već i drugima, i dovodimo kvalitetu projekta u pitanje.

Foto: Flickr

Foto: Flickr

Jedna stvar, koju ljudi nekako često zaborave i ne žele poraditi na njoj je – istina. Iskrenost u razgovoru se osjeti isto kao i gluma. Naravno da neki ljudi nisu spremni čuti, a ni reći istinu, i to je u redu, jer mi je to jedan od pokazatelja, a ujedno i filter da s takvima i ne želim nikakvu suradnju.

Ne moramo sa svima biti u odličnim odnosima, ali s onima kojima jesmo, trebamo poraditi na kvalitetnoj  komunikaciju. Kvalitetna komunikacija je ključ uspijeha, pa zašto se ne bi potrudili oko nje? Krenite razmišljati od sebe prije nego što počnete komunikaciju ili ako ste već u njoj, koji je ishod želite postići u određenoj komunikaciji? Neka vam uvijek bude na pameti krajnji cilj, odnosno ishod koji će vas voditi kroz komunikaciju.

 

- Manuela.

 

17
Mar

Profesionalni razvoj u 20-ima: Samo da nema krvi i hladnih metalnih predmeta

Ne govorim o drugima, govorim o svojim i tuđim greškama iz kojih učim i rastem. U početku pravog profesionalnog razvoja, učim kontrolirati blesave misli i pretvaram ih u lekcije i pozitivu, dok zajedno s ostalim 20-inešto-godišnjacima zbunjeno tragam za fatalnim Nečim što bi sve moje interese povezalo u jedno savršeno zanimanje za jednu savršenu plaću. Tražimo sigurnost i svoje mjesto ispod sunca, a usput uživamo u nesigurnosti.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

Osim uživanja, nesigurnost i zbunjenost izazivaju ludo stanje svijesti koje prema van nekad zvuči malo “zločesto” – nenamjerno zločesto (želim vjerovati da je tako). Primjerice…

“E, ako ona upiše taj smjer i uzme mi mjesto na listi…” 

Svi smo mi prijatelji, kolege, pijemo kavice, druškamo se i lajkamo. Stvarno nije ironično – jesmo prijatelji. Odjednom: BAM, postali smo konkurencija. Strahujem da će mi netko uzeti MOJE mjesto na listi ili još gore, dobiti MOJ posao.

Nitko ti ne može uzeti ono što je tvoje, za što si se trudio, za što si radio. Potpuno, ali potpuno krivo je gledati na tuđi uspjeh kao na vlastiti neuspjeh.

Što sam naučila? Jedina osoba na kojoj trebamo raditi smo mi sami. Bez uspoređivanja. Uz kojeg dobrog uzora, ali bez zavisti. #samoljubav. Kako možemo očekivati da se netko iskreno veseli našem uspjehu, ako mi u svakom tuđem tražimo razloge prema kojima taj uspjeh nije zaslužen?

“Promijenila si se.”

Daaa! I jako sam sretna zbog toga. No, stvarno mi nije jasno zašto tvoj ton zvuči kao da je loša i neprirodna stvar to što nisam ista jučer i danas?

Mijenjam se svakog dana. Napredujem. Rastem. Nisam u điru u kojem me ispunjavaju izlasci i isprazni razgovori s ljudima koji me umaraju. Zasitila sam se. Zašto forsirati? Nisam postala preozbiljna, nego više ne vidim smisao u eksanju žestice koja fakat nije fina. Nisam zapostavila prijatelje zato što sam u vezi, to se samo ti i ja više ne družimo jer rastemo – u jednoj si fazi odgovaramo, u drugoj nemamo što međusobno podijeliti. I TO JE U REDU. To nije ljutnja, to nije tuga. To je prihvaćanje.

Što sam naučila? Što je manje ljudi oko mene, to je više onih pravih.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

“Da, da, vidjet ćeš ti kakav je to posao…”

… kaže On nakon što je odustao od istog. Implicirajući da ni ja neću moći. Logično, odakle mi uopće pomisao da bih ja mogla uspjeti u nečem što želim, kad čak ni ON nije uspio?

Što sam naučila? Ne mogu samo ono što ne želim. Vjerujem da to vrijedi za svakog. Kad se iz krivih razloga krene nešto raditi, rezultat je nervoza, nezadovoljstvo i posljedično odustajanje. Pod ‘krivi razlozi’ mislim na to kad kreneš nešto raditi primarno zbog profita, a zaboravljaš uzeti u obzir tko ti uistinu jesi.

Često je teško čuti sebe. Osim novčića, zvecka i okolina s uvijek originalnim uputama za tvoj život.

“Ajme meni, novinarstvo? Dijete drago, pa di baš to ideš studirati?”

Nije ovo bilo samo u maturantskim danima, čujem to i danas. Da sam prije četiri godine slušala one koji su mi govorili da bih trebala upisati puno “bolji” faks (bolji za koga?), sad bih studirala, primjerice, medicinu i vjerojatno često padala u nesvijest. (Stvarno ne volim krv i hladne metalne predmete.)

Što sam naučila? Najbolji odgovor na bilo koje uplitanje u moje odluke: osmijeh.

 

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

 

Trebam li pripremiti powerpoint prezentaciju za svaku kavu?

Kad s prijateljima, (budućim) akademskim intelektualcima, vodim opušten razgovor o poslu i planovima, sve se iznenada pretvori u prezentiranje dugoročnog plana karijere pred strogom komisijom. I to u trenutku kad naivno priznaš onu svoju najdublju želju, prema kojoj stremiš, možda malo i potajno. Ideš korak po korak, ni sam ne znaš kako ćeš točno doći jer se život ne može detaljno planirati. E, a na tvoje otvaranje duše i srca, tvoj ti sugovornik opali šamar popraćen dobrim namjerama: “Hm, pa to je dosta teško. (Sherlock) Kako to misliš postići?” Ako i dalje naivno odgovoriš, dobit ćeš nekoliko kvalitetno postavljenih argumenata o mogućim preprekama na tvom putu.

Gle, stvarno nemam detaljan višegodišnji plan kojim želim doći do ispunjenja svoje velike želje, ali hvala ti na ukazivanju svih mogućih prepreka koje bi me mogle zadesiti – za to i služe prijatelji, da ti dobronamjerno pokušaju smanjiti snove. (Ili je to dobronamjerno tjeranje na hardcore razmišljanje?) U svakom slučaju, to su usisivači energije. Takvi razgovori, takvi ljudi. Svoje ciljeve ne ostvarujem nekome u inat. #samoizljubavi Zato i razmišljam o uspjehu, a ne o preprekama. To ne znači da prepreka neće biti, to samo znači da će one, neovisno o svojoj veličini, uvijek biti manje od moje želje za ispunjenjem cilja. Napisat ću knjigu. Bit ću bloger. Ili možda astronaut, a možda i poštarica. Nisam još ziher. Samo da nema krvi i metalnih predmeta. Samo da ne živim po tuđim preporukama. Samo da slušam sebe!

Da, da… To je taj lijek protiv zbunjenosti i zločestih rečenica o drugima – utišati sve ostalo (novčiće, okolinu, overthinking) i slušati sebe.

Baš tada završiš na pravom mjestu. Željela sam pronaći stalni posao koji će zadovoljiti moje interese i voditi me prema mjestu gdje trebam biti. Shvaćam da me do poznatih zvijezda, do kojih se ide preko trnja, čeka puno malih koraka, ali želim da svako moje ‘trnje’ bude ispravno. Zato sam željela da je i taj stalni posao pravo mjesto. Mjesto ispod sunca – moja sunčana staza. Da mogu razvijati svoju kreativnost i na meni nepredvidive načine. U Dhar mediji prepoznala sam ono drugačije, ono iskreno, izvorno i svoje – čemu težim. Zato sam ovo zapisala u svoj rokovnik odmah nakon razgovora za posao, prije nego što sam saznala rezultate natječaja. :)

- Petra.

 

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

9
Jan

Zašto odustajemo? Radi straha, nekompetencije ili nesnalažljivosti?

Koliko puta samo čujem rečenice poznatih i nepoznatih ljudi o odustajanju, poput; ne postoji način, sve sam probala ali uzalud, ja to ne mogu…

Ma, naravno da uvijek postoji način, samo on ovisi o našoj snalažljivosti i upornosti. Ja sam jedna od onih osoba kojoj kad kažete „ ne može se“, u glavi joj momentalno iskače ogroman znak „ma jok, naravno da se može!“. Nije to nikakav inat, već izazov da nađem novi neistraženi put do cilja.

Prije neki dan na poslovnom sastanku koji sam odradila s jednim potencijalnim klijentom, razgovarala sam s vrlo ambicioznom ženom o vođenju projekata i tome koliko je snalažljivost važna za njihovo uspješno provođenje. Moja sugovornica je vrlo dominantna i sposobna, no govorila je kako je često suočena sa situacijama u kojima članovi njezinog tima nalaze probleme koji projektu stopiraju razvoj. Njena nesposobnost da razluči problem od rješenja dovodi je u pat poziciju – mnoge se stvari odugovlače i ne završe. Zašto? Vrlo bitno pitanje, a još bitniji odgovor kako bi riješio sam problem.

Upravo na moje pitanje „ Što naprave kada zapne?“ nije imala konkretan odgovor, ali je imala izgovore kojih je i sama bila svjesna.

Slažem se da postoje inertni, nezainteresirani i nesposobni ljudi, da je jednom čovjeku njegov maximum, drugom minimum, ali to nije razlog za odustajanje. Upravo odustajanje bio je glavni problem zašto je većina projekata bila neuspješna, a ona frustrirana. Ustvari, ne bih rekla neuspješna, već nedovršena. Sve je započinjala s jako puno volje i dobrim planom, no kod realizacije kako to i inače biva, pojavile su se prepreke, neplanirani problemi, kod kojih se trebao samo promijeniti put i nastaviti u drugom smjeru, nikako odustati.

U zanosu priče, zastala je u jednom trenutku, vjerojatno vidjela moj zbunjeni pogled i veliki upitnik iznad glave, te me sarkastično, kao iz topa pitala: ”A što bi ti napravila?”

Oooo, baš dobro da me je to pitala, jedva sam čekala. Moj odgovor je bio jednostavan, nije ga očekivala, jer ga je potpuno zanemarila: Nemoj odustati! Ni kad je problem na prvu nerješiv. Pokušaj zaobići prepreku i naći rješenje, jer ono uvijek postoji. Na par sekundi se zamislila i ono najbitnije, sama sebi priznala kako ju je rutina skroz obuzela i blokirala te je jednostavno stala.
Iskustvo me naučilo da istražim, pripremim se i upotrijebim sve informacije do kojih mogu doći, kako bi dobila ono što trebam. Pretpostavljati da će nam drugi dati sve informacije koje trebamo je nerealno i u konačnici, ne razmišljamo svi na isti način i ne pristupamo stvarima s istim prioritetom, a to ipak oblikuje njegov ishod. Ne treba očekivati od drugih da znaju sve i da ćemo dobiti sve servirano na pladnju. Baš suprotno, treba se „uzdati u se i u svoje kljuse“.

Snalažljivost je ključ!

  • Zatvore Vam jedna vrata pred nosom, nema problema, ima još dosta vrata na koja možete ući.
  • Ne dobijete li odgovor na pitanje, postavljajte potpitanja i doći ćete do odgovora, možda malo dužim putem, ali bitno je da stignete.
  • Improvizirajte. Kad se u pripremi oboružate informacijama, improvizacija nije problem.
  • Nije bitno što drugi misle o vama kakvi ste, razmišljajte o svom cilju i koristite sve načine da ga ostvarite. Naravno, ne mislim pri tome da gazite po drugima, samo da uključite te prekrasne sive moždane vijuge koje ponekad stoje neiskorištene.

- Manuela.

5
Jan

BREND – SUPERBRAND

Riječ brend danas se pojavljuje gotovo iza svakog ugla i moguće ju je pronaći u različitim kontekstima.

Prekomjerna eksploatacija te riječi gotovo da je dovela do njene banalizacije. Nekako sve postaje brend no zapravo sve se olako naziva brendom i time riječ brend gubi svoj originalni smisao. Brend je sve, a istovremeno sve se teže doista pozicionirati kao pravi brend u punom smislu te riječi. Ipak, stručnjaci koji stoje iza najjačih brendova dobro znaju što znači uložiti cijelokupne resurse: ideje znanja, vrijeme, sredstava u dugotrajnu izgradnju pozicije brenda na tržištu. Oni imaju jasnu poruku o tome „tko su“ i gotovo opsesivno prate način na koji ih doživljavaju korisnici.

Brending je kroz svoj razvoj doživio mnoštvo definicija no osobno mi je najdraža da je to iznalaženja načina da kupac naš proizvod doživi upravo onako kako se želimo predstaviti da bi zadovoljili potrebe tog istog kupca.

Ovdje je uz razvoj identiteta kompanije i proizvoda najvažniji faktor uspješna komunikacija i kontinuirano prilagođavanje brenda tržištu. Upravo u ovom koraku mnoge kompanije naprave pogrešku. Komunikacija brenda trebala bi biti stalni razgovor s korisnikom. Ono što najjače brendove izdvaja od prosječnih je komunikacija s potrošačem na prijateljski način. Tako se razvijaju pozitivni osjećaji i duboka osobna veza s brendom. Cjelokupna komunikacija treba imati svoj krajnji cilj prije nego bude upućena prema onome kome se obraćamo. Trebamo biti svjesni da brend ima samo jednu priliku da to postane i puno prilika da prestane biti prvi odabir potrošača. Taj odabir se mora iz dana u dan potvrđivati, ponovnim odabirom, ponovnim iskustvom koje će potvrditi sliku koju nosimo u sebi. Sve što ulažete u tu sliku, svako nastojanje da emociju svojeg proizvoda prenesete kupcu vraća se višestruko i to oni najbolji jako dobro znaju.

Stoga naglašavanje Superbrands pozicije na tržištu, osobito ukoliko je ona potvrđena godinama za redom, ima posebnu težinu u očima potrošača.

Jedan adut više, dodatna potvrda da je njihov izbor najbolji. Toga su svjesni i tu prednost koriste najjači bredovi svijeta. Kada govorimo o europskom tržišu Superbrands oznaku aktivno koriste brendovi poput: COCA-COLA, ADIDAS, BMW, C&A,MIELE, CARGLASS, JACOBS, RTL, TOMMY,VILEDA, VARTA, VISA, WUESTENROT, AMERICAN EXPRESS, LIDL, MERCEDES, MASTERCARD, MOULINEX, GARMIN, FEDEX ….

Naglasite svoju prednost – potvrdite kupcu da ga cijenite nudeći mu najbolje.

- Vesna.

 

14
Dec

Ponosni nositelji Superbrands projekta

za-blog

Prije dvije godine, točnije 2015. kad nam je u ruke stigla ponuda za preuzimanje projekta Superbrands, licence za Hrvatsku i Sloveniju, bez puno razmišljanja rekoh DA! Veliko DA Superbrandsu. Taj je projekt osmišljen još davne ’96.,  krenuvši u svijet kao radijska emisija. Projekt kojeg je entuzijazam dvojice vlasnika otisnuo u 90 zemalja svijeta sa jednom jedinom misijom: odati priznanje brendovima bez kojih ćete danas teško zamisliti život.

Fascinantna je činjenica da je Superbrands organizacija odala priznanje preko nekoliko desetaka tisuća brendova tijekom ovih 20 godina postojanja.

 

 

Preuzimanje Superbrandsa 2015. činilo se kao vrlo riskantan potez, nakon proteklih godina Superbrandsovog poslovanja u regiji. Ostale su mnoge nedovršene stvari, ali ako me poznajete, znat ćete da sam hrabra i da prepreke ne poznajem. U ring s prošlošću Superbrands projekta ušla sam svjesno i smjelo, s još nekoliko entuzijasta u timu.

Pričali smo, promišljali, razvijali strategiju, sastančili da bismo na početku u medije istupili s jasnom misijom koja će voditi ovaj projekt: transparentnost.

Pokrenuli smo projekt istraživanjem tržišta te utemeljili Stručno vijeće kako bi ocjena koju prezentiramo Superbrendovima nosila dvije značajke: mjerljivost od strane stručnog vijeća i potrošača. Nakon prve godine, zaveslali smo u drugu koju smo obilježili s:

  • ocjenjivanjem brendova (istraživanje i Stručno vijeće)
  • četiri broja Brend kulture i jedan specijal za Dane komunikacija
  • četiri eventa za predstavljanje projekta
  • kampanjom u medijima (Večernji, Lider, Poslovni savjetnik itd.)
  • 27 brendova koji ponosno nose Superbrands znak
  • brending biblijom koja je u pripremi

 

Da radimo po pitanju kulture brendiranja kao neovisni autoritet za brending, dokazuje magazin Brend kultura i konferencije na kojima smo ga predstavljali, brojni predavači s kojima smo surađivali te projekti na kojima radimo kako bi podržali brendove koji podržavaju Superbrands projekt.

Stoga, reći ću samo da smo u 2016., kada smo slavili 10 godina Superbrandsa u Hrvatskoj, narasli za 100% u partnerima projekta u odnosu na prošlu godinu te da se svako ulaganje u brend Superbrands višestruko nagrađuje.

Hvala svima koji su prepoznali naš rad te koji ponosno nose Superbrands znak. Mi svakako ponosno nosimo Superbrands projekt.

 

- Lea Brezar, direktorica Dhar medie,
ponosna vlasnica licence za Superbrands Hrvatsku i Sloveniju

 

 

2
Dec

Talijin blog i batina (Dobavljači)

Kad ste kao mi, često srednja karika između krajnjeg proizvoda i kupca, morate dobro isfiltrirati dobavljače.

Imali smo mi tih „situacija“ u lancu, kad sam recimo ja koja sam zadužena za nabavu proizvoda koje naša tvrtka nema, a klijent treba, poželjela za doručak pojest kašu Normabela ili sličnih tableta s umirujućim djelovanjem. Evo jedan odličan primjer zašto je važno imati kvalitetnog i provjerenog dobavljača.
Trebali smo jednom (ne tako) davno za potrebe klijenta nabaviti reklamne materijale. Uz sav trud da ih pronađem na hrvatskom i slovenskom tržištu (blizu je l’) u toj količini, nisam uspjela pa smo bacili pogled i na one udaljene krajeve svijeta koji su ih nudili. I tako smo imali sreće naći tvrtku koja je mogla posao odraditi u roku te da odgovara našim zahtjevima. Tada sam upoznala – Lilly. Lilly je kasnije postala sinonim za… ček’ neću vam još reći.

Lilly

Lilly je bila osoba za koju se uspostavillo da ima parcijalan vid. Ozbiljno. Na pet pitanja koje sam uredno slala u svakom mailu, Lilly je odgovorila na jedno. Dobro, jedno i pol. Proizvod je naručen, proizvodnju je trebalo pratiti i mi smo morale redovito komunicirati. Osim što je imala parcijalan vid pri čitanju, imala je i parcijalan – engleski. Što ne bi bio apsolutno nikakav problem da smo pričale na grčkom ili španjolskom, ali k vragu, kad se sporazumijevate na engleskom jeziku, da, maaalčice je to bed. U mom prvom upitu lijepo sam pitala za cijenu izrade te cijenu dostave, jer sam izričito naglasila da se nalazimo u Zagrebu, u Hrvatskoj, u Europi, koja je na drugom kontinentu u odnosu na njihovu tvrtku. Lillyin parcijalan vid i tad je odigrao krucijalnu ulogu jer nam, shvatili smo dan prije nego što su paketi trebali biti ukrcani na avion, cijenu dostave nije uračunala u ponudu. Supač. Tako je naša tvrtka tu iskrcala ekstra novac koji nije bio uračunat u budžet za cjelokupan event za koji smo trebali promo materijal.

Sljedeće što sam shvatila je da Lilly ima još toga parcijalnog. Na primjer, nije joj najbolje išlo ni množenje na kalkulatoru kao ni logičko razmišljanje. Iznos koji smo platili za avionsku dostavu trebalo je računati prema kilaži paketa. Izračun koji mi je dostavila činilo mi se da nema veze sa zdravom pameću pa sam je i tada mailom pitala nekoliko puta za pojašnjenje. Odgovor, naravno, nisam dobila jer – pogađate – žena nije uspjela vidjeti mojih 5, 6 mailova s onim svojim problematičnim vidom. Na kraju smo povrat novca dogovorili direktno s prijevoznikom, s obzirom da nam je Lilly obračunala samo 70-tak posto veći iznos od odgovarajućeg. Kad su, nakon svega, materijali konačno došli u naše ruke, imala sam veliku želju napit se otopljene plastike od koje su bili napravljeni, od delirične sreće što je taj zadatak sretno završio. Neko vrijeme nakon toga, ako je netko u našoj agenciji bilo što fulao, postojala je uzrečica: „A jesi Lilly…“

Zbog lošeg dobavljača, klijenta možete izgubiti. Praćenje rada dobavljača treba biti konstantna zadaća za nas koji smo posrednici u uslugama. Dobavljače treba birati – one dobre čuvati, one nezadovoljavajuće bolje je otpisati.

Možda ćete s takvima odraditi neki trenutni zahtjev klijenta i kratkoročno, sada, zaraditi, ali dugoročno… razočarani klijent može otpisati vas, a to ne želite je l’ tako?

- Talija.

8
Apr

Recept za uspjeh: Raditi na sebi i uživati u poslu kojeg voliš

Aristotel je jednom rekao „Učite od vještih; onaj koji sam sebe uči, ima budalu za učitelja“, tako da sam i ja odlučila nadograditi svoje znanje o odnosima s javnošću prijavom na još jednu praksu.

Kao studentica zadnje godine diplomskog studija na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacijski menadžment, imala sam do sada mogućnost odraditi dvije stručne prakse u renomiranim PR agencijama, no zašto ne dodati u svoj životopis još jedno iskustvo? Jer smatram da jedino tko radi na sebi i svom obrazovanju može biti uspješan. :)

I tako sam jedan dan pregledavala novosti na Facebooku i naišla sam na oglas Dhar medie, gdje se traži praktikant za rad u social media odjelu, nisam se dvoumila ni sekundu to je bila savršena prilika za naučiti još jedan aspekt PR-a, budući da volim društvene mreže činilo mi se kao praksa iz snova. :)

Pomno sam doradila svoj životopis provjeravajući dali je sve dobro napisano i prijavila se za oglas za stručnu praksu. Nakon otprilike par dana dobila sam potvrdni odgovor od Vedrane u kojem mi javlja da dođem na razgovor. Priznajem da mojoj sreći nije bilo kraja i da sam si još jednom dokazala da kada nešto zbilja voliš i želiš da će ti se to i ostvariti, samo treba pozitivno misliti. I došao je dan razgovora za praksu, na putu do agencije bila sam dosta nervozna, a nervoza se pojačala kako sam došla pred zgradu, trebalo mi je jedno pet poštenih udaha da se priberem i dođem k sebi. :)

Vrata agencije mi je otvorila super simpatična i nasmijana Vedrana koja me iste sekunde smirila i nervoza kao da je bila odnesena rukom, odmah mi se svidio interijer agencije jer sam se osjećala kao doma, a i svugdje oko sebe sam vidjela nasmiješene ljude odmah sam si pomislila „Wow, mora da je super raditi u ovako super okolini gdje se pozitiva jednostavno osjeća u zraku“. Razgovor je prošao u najbolje redu (barem s mojeg subjektivnog gledišta) i Vedrana mi je obećala da će javiti za par dana s informacijom dali sam primljena ili ne.

To su definitivno bili najduži dani ikada :D, doslovce su mi se vukli, no napokon sam primila i taj mail u kojem me Vedrana obavještava da sam primljena na praksu. Mislim da Vam ne moram ni objašnjavati kako sam se osjećala.

Sad već par tjedana prije kraja definitivno mogu reći da nisam pogriješila što sam došla u Dhar mediu, najviše mi se sviđa što sam ovdje zbilja naučila nove stvari a i utvrdila već ono što sam prije naučila. Ovo je agencija gdje će se prema vama ponašati kao prema sebi ravnima, gdje bez problema možete bilo koga pitati za savjet ili pomoć. Zbilja iskreno mogu reći da sam naučila nešto više o community managementu, naučila sam pripremiti projekt za klijenta a također sam se okušala i u osmišljavanju pitanja za članke.

 Svojim pozitivnim iskustvom bi zbilja voljela motivirati sve da rade na sebi, da se trude i da će im se to zbilja jednog dana isplatiti, jer sve što radite trebate prvenstveno raditi zbog sebe.

Tako i ja smatram da sam ovom praksom dobila jedno novo iskustvo, dobila dodatno samopouzdanje da JA to mogu, a ono najvažnije potvrdila sam svoju ljubav prema ovom poslu. Jer zbilja je sve lakše i jednostavnije kada to radite s ljubavlju i uživate u tome što radite.

I za kraj još nešto – borite se za sebe i svoje snove, jer ako Vi to nećete, neće nitko umjesto Vas i stalno radite na sebi i svojem obrazovanju. ;)

- Sara Slamić.

1
Feb

Sve ide svojim tokom

Moje ime je Robert i zahvaljujem se mojem lipom anđelu, gđici. Martini što je osjetila da je ovo mjesto za mene i za sve nas.

U tvrtki u kojoj sada odrađujem praksu internet marketinga, Dhar mediji, ima pregršt izuzetno kvalitetnih i jednostavnih životnih, ali i poslovnih vrijednosti.

Sretan sam kada upoznam ljude koji ih žive i njeguju. Upravo zbog takvog pozitivnog okruženja lako je raditi svoj posao. Nije mi teško ustati se ujutro i krenuti na put ka boljem sutra sa pozitivnim mislima i srećom u sebi, te bez straha. Drago mi je što su shvatili da je ključ u obiteljskom ozračju, da nismo roboti koji su stavljeni na ovaj planet da gaze sve pred sobom kako bi došli do cilja i nastavili ispunjavati  svoje prividne potrebe i želje. Nisam dugo ovdje pa ne mogu puno reći, no koliko sam vidio i osjetio, vođe su pastiri svojeg dobrog krda i svaku izgubljenu ovcu će tražiti i naći jer smo zajedno jači. (pastiri i ovce su radi usporedbe, ali možemo reći i kao čopor hijena jer se one smiju) :)

Stvarno sam imao predodžbu da je dosadno raditi ovaj posao. Sjediti i pisati cijelo vrijeme bez fizičkog rada (zato jer sam po prirodi hiperaktivan), ali kada dođete u takvo okruženje počnete gledati iz drugog kuta i sada mi to uopće ne izgleda loše niti dosadno kako sam mislio.

Bilo koji posao uz dobrog pastira ili dobrog čopora je lagan i zabavan, a mogućnosti su neograničene. Stoga da vam opišem koja je moja svrha i zabava. Kada se spremam za posao, nemam taj  grč u želucu koji vas jako peče, baš u dubini vaše trbušne šupljine, a osjećaj je baš takav kakav sam imao na većini poslova koje sam do sada radio, ali ima iznimaka. Što se više približavam to mi srce jače kuca i ubrzavam hod kako bi stigao što prije, a nikad ne stignem na vrijeme, zato što volim doći zadnji ili prvi. Zvonim bip. I javlja se nježanj glas dobre i smirene osobe moje mentorice Vedrane (a ponekad su i vrata širom otvorena, zamislite taj osjećaj i kako bi se osjećali). :) Ulazim i plovim po stepenicama, vrata se otvaraju (sezame otvori se :)), ulazim i počinje rapsodija. Vedrana mi pošalje zadatke prije nego šta dođem tamo, da bi ih pogledao i možda mi dođe koja ideja putem pa odmah počnem pisati i slagati postove za  Optiku 5 i Usudim se reći kojima sam editor, te ponekad stvaram za multi-korporativni Schwarzkopf.

Stavljam jaknu na prenakrcanu vješalicu, ali uvijek stane i ima mjesta za sve nas. Pretežno uvijek doletim kad netko jede tako da se priključim ako imam vremena ili ako nemam ideja.

Samo bez straha i predrasuda i sve će doći na svoje. Palim komp (laptop), ostavim stvari (mob, bomboni,…). Prethodno sam pozdravio Vedranu i Taliju (ako su samo one u uredu, prvom kod ulaza), usput pitam Vedranu nešto vezano za postove ili vezano za nešto drugo. Natočim si čašu vode i sjednem za komp te upalim glazbu raznolikog izbora. Slušam i surfam..lagano i onda počnem pronalaziti slike, a tekst sam dolazi. Obrađujem ga u Microsoft Word-u te ima određeni promjer slike koji stane na profilnu stranicu (post), napravim više primjera ako imam više ideja (za sustav eliminacije), zatim pogledam pravopis i gramatiku, stavim hashtagove (to su vam one riječi ispod teksta koje ispred imaju ljestve), pošaljem solo sliku (po mogućnosti da je free slika i da je novijeg doba), radi obrade (dok mi Vedrana ne pokaže kak se to radi u ponedjeljak tj. danas) i onda razmijenimo informacije, ukaže mi na greške, ja ih registriram i analiziram te pohranim. Ona me ohrabruje za učenje i nove stvari i pohvali kada dobro napravim post ili ovaj blog, a ja njoj rado uzvratim jednakom mjerom. :) Svi ste tu gdje jeste i to je to, dobar tek! :) I pozdravljam Leu, Slavišu, Lanu, Manuelu, Taliju, Zlaju, Bastu, Vesnu, Irinu, Mateju i moju mentoricu Vedru (evo nadimka..opaa) :)

Samo ostanite mladi i nastavite teći te budite sretni što ste bili tu prije, sada i biti ćete… :)

Vidimo se!

- Robert  Berc.