23
Jun

Talijin dan u uredu

Odlučila sam napisati kako izgleda moj radni dan iliti radni dan asistenta ureda (makar me kolege zovu Dragi Bože – nisam Bog, već asistent). Ne znam hoće li će vas to uopće zanimati, ali kolegica Adela mi je rekla da moram napisati blog, a ako je ne poslušam plakat će neprestano, a kako sjedi sa mnom u sobi, to će mi bit’ nepodnošljivo slušat’ pa… pišem.

Ponedjeljak je. Ustajem. Neko vrijeme plačem u postelji, zatim se sabirem i prihvaćam da je vikend prošao i više ne mogu dugo spavati, i krenem se spremati. Mi žene se užasno brzo spremamo, a ja sam u tome prvak. Nakon nekoliko sati provedenih u kupaonici, obučena sam te budim dijete koje veselo odmah skače na noge dok si rekao: „Ustani. Ustani. Vrijeme je za školu. Ustani. Ustani. Ustaaaaaaaniiiii. Probudi se. Ne zatvaraj oči više. Moraš oprat zube. Zadnji put ti kažem da ustaneš…“.

Na posao me vozi moj osobni vozač (direktor Slaviša). Po putu do posla vedro nabacujemo sarkastične komentare koji se tiču vozača što odlično voze i uopće nam ne idu na živce i dolazimo u ured. U uredu kolege sjede, fino srčući svoju jutarnju kavu. „Tako se radi je l’?!“– urlam iz sveg glasa da se svi prepadnu. Nakon što su se jako prepali (naravno da se nisu ni najmanje prepali), sjednem s njima pa se bavimo inteligentnim pričama: ženske frizure, lakovi za nokte i slično, kako je ‘ko proveo vikend, itd.

Onda se napokon odlučujemo odlijepit’ s kave i svi poć’ raditi.

Nakon što upalim kompjuter usiše me pridošlih 4 miliona mailova u inboxu i dan kreće.

Još se nisam ni namjestila u stolici, a telefon je već zazvonio – s druge strane slušalice javlja se Edo, naš suradnik iz BiH. Uvijek ljubazan, dobro raspoložen i uslužan. Javlja mi da su naručeni materijali isporučeni jutros i ja o tome obavještavam klijenta. Čitam mailove, printam pridošle zadatke i šaljem upite dobavljačima o cijenama materijala koje klijentu trebaju.

Ono što je važno u poslu asistenta ureda (čitaj: multitasking na najjače, a nekad i jače od tog), je dobra organizacija posla. Kad vidim hrpu papira netom pridošlih zadataka, opet se malo isplačem. Šalim se, naravno, nikakav problem to ne predstavlja, već ovaj tekst treba biti zanimljiv i šta ću, šta ću, evo kao neke fore. Organizacija zahtijeva sve – od sortiranja mailova po folderima koji se tiču svake etape posla za pojedinog klijenta, do Excel tablica s upisanim svim informacijama koje pojedina faza projekta uključuje, pogotovo onog koji se proteže kroz cijelu godinu.

I onda moj dan ovako izgleda:

Telefon zvoni svaki čas, nekad i nekoliko njih istovremeno. Šaljem upite dobavljačima, a stižu i ponude za ono što sam tražila dan-dva prije. Treba saznati zašto je račun došao sa stavkom koja je napisana, zašto je stao projekt na kojem radimo neko vrijeme, zovem da pitam je li dostavljeno nešto što je trebalo biti dostavljeno a nije, printam fakture i potpisujem ih, kovertiram; treba ih poslati…

Manuela (kolegica) me maltretira. Dobro, ne maltretira me, dobra je, samo me nešto ispituje, a ja ne želim da me ispituje.

Dobavljač traži da napravimo presjek odrađenih stvari da nešto ne preskoči naplatiti– provjeravam i šaljem sve o odrađenom, saznajem da sutra treba dostaviti hitno nešto što smo upravo saznali da treba odraditi i zato zovem dobavljače.

Adela pjeva. Bože…  zar nije dosta što me traži da pišem blog?

Zovem klijenta u BiH da saznam adresu skladišta gdje materijal treba stići. Zovem dobavljača da javim informaciju o dostavi. Izrezujem papir da složim maketu materijala da kod izrade znaju kako treba izgledati u finalu, fotografiram mobitelom, šaljem im upute makete po koracima sastavljanja… zvoni telefon. Klijent zove, nešto je zapelo i moram saznati zašto.

Slaviša mi šalje poruku na Skype: Super ti je mail, i smajlić. Gledam mail s upitom koji sam posla prevoditeljici, a kad tamo lijepo piše:

Draga Sanja,

tewvL bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

Prekrasno. Sastavljam drugi mail:

Draga Sanja,

evo još jednom moj mail s prijevodom:

*trebala bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

U međuvremenu su stigla odobrenja za nekoliko materijala koje treba naručiti iz Crne Gore. Sve zapisujem, odrađeno križam čim završim. Volim ta križanja. Znam da to sad zvuči kao da križam sorte voća ili povrća, ali ne. Križam ono na što više nikada u životu ne moram misliti. Dobro, ne moram misliti sad.

Zovem Crnu Goru, dobavljača. Zatim treba poslati dostavnu službu po pakete koje treba pokupiti na lokacijama po Hrvatskoj. Naručujem dostavnu službu. Stigla je i hrpa računa koje trebam likvidirati. Pregledavam ih, upisujem da su primljeni i pripremam za knjigovodstvo. Stiže upit o promo materijalu za koji ne znamo na koji način će biti izložen i kako se treba izraditi pa zovem prodajno mjesto klijenta. Spremaju mi uzorak i zovem dostavnu službu da ga pokupi. Zovem i dobavljača da mu šaljem uzorak i da mi javi od kojeg je materijala napravljen.

Dolazi Hrvoje, čovjek iz dostavne službe koju sam zvala i nabacuje se kolegici. Ok, samo ju je pogledao. Malo ste sitničavi. Zbog vas sad odugovlačim sa završavanjem bloga.

Slažem ponude za klijente, naručujem izradu promo materijala. Zbog raznih dokumenata, ulaznih i izlaznih računa koje pratim, svakodnevno moram komunicirati i s knjigovodstvom, što znači s Teom, koju od milja zovem „Teodore“. Slažem joj mailove prema kojima treba napraviti fakture, gnjavim je s pitanjima vezanim za kupce i dobavljače i jadna me se ne može nikako riješiti.

Klonirajte sve nabrojano po danima u tjednu te ostalim zemljama regije. E, to je moj tjedan.

Petak je, opet plačem, ali ovaj put od sreće što ću se sutra naspavati. A onda se sjetim da me subotom, moje dijete koje se preko tjedna jedva ustaje u vrijeme za školu, subotom uredno tad probudi. Oko 7. Opet plačem. 

- Talija (Dragi Bog, ako pitaš Adelu).

17
Sep

Agencija ili korporacija? Pitanje je sad :)

Uz posao koji radim uz faks, a koji nema izravne veze sa pr-om već sa obrazovanjem, željela sam isprobati obje strane pr-a, agencijski i korporativni dok još imam priliku kao student.

Uzela sam dva mjeseca stanke na poslu i krenula u nove radne pobjede. Prvo sam išla na praksu u korporaciju. Tamo sam upoznala drage ljude, sudjelovala u snimanju priloga, sudjelovala u izradi korporativnog magazina i bilo je dobro, ali ono što sam doživjela u agenciji me oborilo s nogu :)

Za Dhar mediu sam saznala tek nakon što sam počela tražiti praksu. Sasvim slučajno, otvorila sam njihovu web stranicu dok sam pregledavala partnere Bernays-a. Prvo što me privuklo bio je moderan dizajn stranice (što ću, slaba sam na dobar dizajn :)) Na stranici sam mogla saznati baš sve što me zanimalo. Nije bilo informacije koju sam tražila, a nisam našla. Najviše od svega svidjela mi se njihova otvorenost i dobar duh koji je zračio već od prvog posjeta stranici. Odmah sam odlučila – ovdje želim odraditi praksu :) Nakon par dana imala sam dogovoren sastanak s direktoricom agencije. Željela je saznati moje interese kako bi mi mogla omogućiti da radim ono što me zanima kad dođem na praksu za par mjeseci.

Krenula sam na sastanak. Sva nervozna jer nisam znala što da očekujem, ali nervoza nije dugo trajala jer čim sam došla, vidjela sam dobro raspoložene ljude koji se samo smiju i direktoricu koja me opustila u sekundi.

Ne znam zašto, možda zato što je ličanka kao moja mama ili zato što iz nje na sve strane frca dobra energija. Kratko smo pričale i odmah pronašle zajedničku temu – turizam. :) Oni imaju svoj Touristar, a ja želim raditi na promociji turizma. Sastanak je završio, a ja oduševljena i puna dojmova jedva sam čekala 9. mj :)

1.9.2015. 10 sati. Došla sam u agenciju, tu su i dalje bili isti nasmiješeni ljudi. Toliko dobre energije i super atmosfere kao u ovoj agenciji nisam nikad vidjela. Osjećaš se kao doma. Direktorica me odmah uputila u to što je sad glavni projekt i na čemu ću raditi s njima, nije Touristar, ali su eventi što je jednako zabavno :). Radilo se o eventima za Mjesec oralnog zdravlja, a prvi od njih bio je na Trgu bana Jelačića. Cijeli tjedan bila sam uključena u pripremu eventa, bilo je zanimljivo vidjeti kako se organizira i o čemu sve treba voditi računa kako bi event bio uspješan kao i sudjelovati na njemu. Bio je zabavan, edukativan i više nego uspješan, zahvaljujući timskom radu (ovo nije samo prazna fraza) i tome što se ljudi ne boje posla. Nije bitno jesi li praktikant, social media manager ili direktor, vrećice sa poklonima za event pakiraju svi i nikome nije teško jer je svima stalo da event uspije. Uz projekt „Mjesec oralnog zdravlja“ radila sam i na poslovima vezanima uz Touristar.

Ono što me šokiralo i oduševilo u isto vrijeme je – ono što dobiješ kao zadatak i napraviš, se iskoristi! Ne šalim se!

Nije da to radiš reda radi, radiš za ozbiljno, što i je bit prakse. Radila sam na nečemu što me zanima i to se negdje objavilo. Oduševljena sam i jedva čekam vidjeti što me čeka do kraja mjeseca :) A sad da se vratim na početak i odgovorim na pitanje. Agencijski ili korporativni pr?

Oboje ima svoje za i protiv i ne može se baš uspoređivati jer su to dva potpuno različita svijeta. Sve ovisi o tome što te zanima, što očekuješ i kakva si osoba. Agencija je dinamična, stalno je tu nešto novo, novi projekti, novi zadaci. Agencija te gura, tjera te da rasteš, daje ti slobodu, puno je dinamičnije i kreativnije. Agencija je kao neki brzi tečaj PR-a, u kratkom roku puno toga naučiš. Korporacije većinom imaju vanjske usluge marketinških i pr agencija za kreativu pa nije toliko zanimljivo kao u agenciji. Istina je da kad radiš u korporaciji imaš priliku u potpunosti se posvetiti samo njoj i upoznati ju do srži, ali u korporaciji je sve nekako sporije. Negdje sam pročitala da je rad u korporaciji kao kad si na semaforu i crveno je i čekaš zeleno i čekaš i čekaš i misliš da se semafor pokvario koliko dugo čekaš zeleno. Naravno nisu sve korporacije ni agencije iste, puno je faktora u igri.

Ne znam je li to do tvrtki u kojima sam bila, pristupa ili sam presubjektivna jer sam dobila priliku raditi baš ono što sam željela, ali nakon prakse u korporativnom pr-u i još nezavršene prakse u agencijskom pr-u sam odlučila – za početak želim raditi u agenciji jer je zabavno, kreativno i mislim da mogu još puno toga naučiti, a i ne volim baš dugo čekati da se upali zeleno na semaforu :)

- Petra