Profesionalni razvoj u 20-ima: Samo da nema krvi i hladnih metalnih predmeta

Ne govorim o drugima, govorim o svojim i tuđim greškama iz kojih učim i rastem. U početku pravog profesionalnog razvoja, učim kontrolirati blesave misli i pretvaram ih u lekcije i pozitivu, dok zajedno s ostalim 20-inešto-godišnjacima zbunjeno tragam za fatalnim Nečim što bi sve moje interese povezalo u jedno savršeno zanimanje za jednu savršenu plaću. Tražimo sigurnost i svoje mjesto ispod sunca, a usput uživamo u nesigurnosti.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

Osim uživanja, nesigurnost i zbunjenost izazivaju ludo stanje svijesti koje prema van nekad zvuči malo “zločesto” – nenamjerno zločesto (želim vjerovati da je tako). Primjerice…

“E, ako ona upiše taj smjer i uzme mi mjesto na listi…” 

Svi smo mi prijatelji, kolege, pijemo kavice, druškamo se i lajkamo. Stvarno nije ironično – jesmo prijatelji. Odjednom: BAM, postali smo konkurencija. Strahujem da će mi netko uzeti MOJE mjesto na listi ili još gore, dobiti MOJ posao.

Nitko ti ne može uzeti ono što je tvoje, za što si se trudio, za što si radio. Potpuno, ali potpuno krivo je gledati na tuđi uspjeh kao na vlastiti neuspjeh.

Što sam naučila? Jedina osoba na kojoj trebamo raditi smo mi sami. Bez uspoređivanja. Uz kojeg dobrog uzora, ali bez zavisti. #samoljubav. Kako možemo očekivati da se netko iskreno veseli našem uspjehu, ako mi u svakom tuđem tražimo razloge prema kojima taj uspjeh nije zaslužen?

“Promijenila si se.”

Daaa! I jako sam sretna zbog toga. No, stvarno mi nije jasno zašto tvoj ton zvuči kao da je loša i neprirodna stvar to što nisam ista jučer i danas?

Mijenjam se svakog dana. Napredujem. Rastem. Nisam u điru u kojem me ispunjavaju izlasci i isprazni razgovori s ljudima koji me umaraju. Zasitila sam se. Zašto forsirati? Nisam postala preozbiljna, nego više ne vidim smisao u eksanju žestice koja fakat nije fina. Nisam zapostavila prijatelje zato što sam u vezi, to se samo ti i ja više ne družimo jer rastemo – u jednoj si fazi odgovaramo, u drugoj nemamo što međusobno podijeliti. I TO JE U REDU. To nije ljutnja, to nije tuga. To je prihvaćanje.

Što sam naučila? Što je manje ljudi oko mene, to je više onih pravih.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

“Da, da, vidjet ćeš ti kakav je to posao…”

… kaže On nakon što je odustao od istog. Implicirajući da ni ja neću moći. Logično, odakle mi uopće pomisao da bih ja mogla uspjeti u nečem što želim, kad čak ni ON nije uspio?

Što sam naučila? Ne mogu samo ono što ne želim. Vjerujem da to vrijedi za svakog. Kad se iz krivih razloga krene nešto raditi, rezultat je nervoza, nezadovoljstvo i posljedično odustajanje. Pod ‘krivi razlozi’ mislim na to kad kreneš nešto raditi primarno zbog profita, a zaboravljaš uzeti u obzir tko ti uistinu jesi.

Često je teško čuti sebe. Osim novčića, zvecka i okolina s uvijek originalnim uputama za tvoj život.

“Ajme meni, novinarstvo? Dijete drago, pa di baš to ideš studirati?”

Nije ovo bilo samo u maturantskim danima, čujem to i danas. Da sam prije četiri godine slušala one koji su mi govorili da bih trebala upisati puno “bolji” faks (bolji za koga?), sad bih studirala, primjerice, medicinu i vjerojatno često padala u nesvijest. (Stvarno ne volim krv i hladne metalne predmete.)

Što sam naučila? Najbolji odgovor na bilo koje uplitanje u moje odluke: osmijeh.

 

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

 

Trebam li pripremiti powerpoint prezentaciju za svaku kavu?

Kad s prijateljima, (budućim) akademskim intelektualcima, vodim opušten razgovor o poslu i planovima, sve se iznenada pretvori u prezentiranje dugoročnog plana karijere pred strogom komisijom. I to u trenutku kad naivno priznaš onu svoju najdublju želju, prema kojoj stremiš, možda malo i potajno. Ideš korak po korak, ni sam ne znaš kako ćeš točno doći jer se život ne može detaljno planirati. E, a na tvoje otvaranje duše i srca, tvoj ti sugovornik opali šamar popraćen dobrim namjerama: “Hm, pa to je dosta teško. (Sherlock) Kako to misliš postići?” Ako i dalje naivno odgovoriš, dobit ćeš nekoliko kvalitetno postavljenih argumenata o mogućim preprekama na tvom putu.

Gle, stvarno nemam detaljan višegodišnji plan kojim želim doći do ispunjenja svoje velike želje, ali hvala ti na ukazivanju svih mogućih prepreka koje bi me mogle zadesiti – za to i služe prijatelji, da ti dobronamjerno pokušaju smanjiti snove. (Ili je to dobronamjerno tjeranje na hardcore razmišljanje?) U svakom slučaju, to su usisivači energije. Takvi razgovori, takvi ljudi. Svoje ciljeve ne ostvarujem nekome u inat. #samoizljubavi Zato i razmišljam o uspjehu, a ne o preprekama. To ne znači da prepreka neće biti, to samo znači da će one, neovisno o svojoj veličini, uvijek biti manje od moje želje za ispunjenjem cilja. Napisat ću knjigu. Bit ću bloger. Ili možda astronaut, a možda i poštarica. Nisam još ziher. Samo da nema krvi i metalnih predmeta. Samo da ne živim po tuđim preporukama. Samo da slušam sebe!

Da, da… To je taj lijek protiv zbunjenosti i zločestih rečenica o drugima – utišati sve ostalo (novčiće, okolinu, overthinking) i slušati sebe.

Baš tada završiš na pravom mjestu. Željela sam pronaći stalni posao koji će zadovoljiti moje interese i voditi me prema mjestu gdje trebam biti. Shvaćam da me do poznatih zvijezda, do kojih se ide preko trnja, čeka puno malih koraka, ali želim da svako moje ‘trnje’ bude ispravno. Zato sam željela da je i taj stalni posao pravo mjesto. Mjesto ispod sunca – moja sunčana staza. Da mogu razvijati svoju kreativnost i na meni nepredvidive načine. U Dhar mediji prepoznala sam ono drugačije, ono iskreno, izvorno i svoje – čemu težim. Zato sam ovo zapisala u svoj rokovnik odmah nakon razgovora za posao, prije nego što sam saznala rezultate natječaja. :)

- Petra.

 

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

One Comment

  1. Maja-Reply
    17.03.2017. at 14:12

    Prekrasan tekst! Bravo na zdravom nacinu razmisljanja i veselim se buducim tekstovima :)

Leave A Comment