Jap, rečenica koju nitko ne voli čuti; najmanje oni koji ju izgovaraju. Naravno, sve ovisi o kontekstu, no teško da išta može umanjiti nevjericu, nelagodu i šok koju te dvije male riječi mogu izazvati u prosječna čovjeka…

‘Ajmo se mi ipak vratiti na početak priče, čisto da ne zbunjujem čitatelja (čitaj: šefa), ostavljajući ga s malom hrpom upitnika iznad glave. Pa eto… ovo mi je bio prvi tjedan na novom radnom mjestu nakon pune 2,5 godine nerada. No dobro, uvjetno rečeno nerada. Od te dvije i pol, godinu dana sam bila na rodiljnom (ono, neradnica, pitajte bilo koju mamu), zatim radila tri mjeseca i onda (tipično) završila na burzi (iliti: javila se na 80-tak natječaja, bila na 15-tak razgovora, poslala 20-tak otvorenih pisama raznoraznim institucijama, ustanovama, kompanijama) – dakle, poslala jednu hrpeštinu mailova na razne virtualne adrese (dobro, bilo je tu i dobre stare pošte).

I onda mi se lijepo prvog radnog dana dogodila ova grozota: kasne mi svi mailovi, i oni dolazeći i oni odlazeći… E sad, to možda ne bi bio problem sam po sebi (iliti kako ja volim reći: per se), da nisam na potpuno novom radnom mjestu, na potpuno novoj radnoj platformi i s potpunom novim kolegama. Osjećaš se – u najmanju ruku – izolirano i neuspješno. Vucibatina! Jer, u današnje vrijeme, slanje mailova je otprilike bitno koliko i disanje. Send/receive = izdahni/udahni. A još je gore, kao u mojem slučaju, kada ga pošalješ i onda ga nitko ne dobije. I nema ga, i nema ga, i nema… K’o da pričaš u eter, a feedbacka niotkud; k’o da pričaš sam sa sobom…luđakinja. I tako, dok On ‘putuje’, kolege ti postavljaju sasvim legitimna i očekivana pitanja: “Si vid’la mail?; Si mi napravila ono?; Si dobila memo/tekst/šprancu?” A ti imaš najgluplji odgovor ikad: “Ma neee, znaš, kasni mi…mislim, mail.”

Zanimljivo, sugovornik, bio on muško ili žensko, stariji ili mlađi, iskusniji, neiskusniji, podređeni ili nadređeni, uvijek ima istu reakciju… razrogačenih očiju, on high pitch glasom i polusumnjičavom (ipak sam ja plavuša) intonacijom pita: “Pa kak? Tu ti nekaj ne štima.” Da, i stvarno ne štima. Jer, u današnje vrijeme hektičnog tempa, brzina je postala presudna. Kako – sasvim nepoželjno – radni dio dana postaje sve duži, a onaj privatni sve kraći, tako nam život po nekoj svojoj novoj logici zadaje neka nova, meni dozlaboga nerazumljiva pravila: budi fit!, budi up-to-date!, smij se!, (u međuvremenu) skuhaj!, prilagodi se SVAKOJ situaciji u SVAKOM njezinom detalju – i to je sasvim okej (imamo li izbora?). U protivnom, u raskoraku si između polazišne točke i cilja. A cilj, ma kakav god on bio, zamišljen je kao uspjeh. A uspjeha nema bez popratnih tehnoloških pomagala kao što je, primjerice, jedan dobar, stari mail.

I ma koliko njegova važnost bila zgurana u pozadinu nekih novih platformi za komunikaciju, u nekim momentima On je najvažniji na svijetu, velik k’o kuća. Spašava glavu!

Dobra je stvar ako ti kasni samo – mail. Za sva druga kašnjenja nema se više vremena… a ni živaca. 🙂

– Lana.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish