Studentica socijalnog rada zaposlena na poziciji asistentice ureda u agenciji za promidžbu?

Čekaj, kako je to moguće? I što ja uopće znam o marketingu, odnosima s javnošću ili brendovima? Pa, iskreno, jako malo. Stoga počnimo od toga.

Završetak faksa neobičan je period života. Pet godina (ili manje, ili, češće, više) imao si jasno definiran identitet i cilj –
“Čime se baviš?”,
“Studiram.”

Vrlo jednostavno. I ne samo to – konačno si postigao ono čemu si težio od kada si sa šest ili sedam godina prvi puta sjeo u školske klupe. Čestitam! Napokon si na vrhu te gigantske planine zvane Obrazovanje kojom se neumorno penješ cijeli svoj život. Osjećaj je genijalan – trijumf! Ali, kamo dalje?

 

Sada put više nije tako jasno označen kao što je bio do jučer. Dopustite mi da nastavim sa svojom pomalo otrcanom metaforom (klišeji ipak postoje s razlogom) – pred vama više nije utaban uspon kojim je prije vas već kročilo na tisuće učenika i studenata, već dio puta gdje se u stilu Indiane Jonesa s mačetom u ruci neustrašivo probijate kroz džunglu, komadajući raslinje pred sobom i krčeči si put. I tako sam, stojeći na vrhu svoje planine, sa svim poznatim iza sebe, s nejasnom idejom o onome što me čeka ispred, odlučila da je pravo vrijeme da se bacim u nešto posve novo – jer ako ne sad, kad? Stoga, sučem rukave, oštrim mačetu – i krećem sjeći.

Ne vjerujem u koncept žaljenja – za propuštenim prilikama, za odlukama, za odnosima. Čvrsto vjerujem da uvijek donosimo odluke koje su u tom trenutku za nas najbolje, s obzirom na sve informacije kojima tad raspolažemo. Pa ako se te informacije s vremenom i promijene, što se neizbježno događa, preostaje nam samo promijeniti svoje ponašanje u skladu s njima. U suprotnom – žaljenje.
Kada sam se, dakle, na nekoj godini studija usudila pomisliti: “Ovo nisam baš tako zamišljala”, preostalo mi je samo vidjeti što se može učiniti sa resursima kojima raspolažem. Moj interes za ljude i sve ljudsko koji me gurnuo u smjeru socijalnog rada nije se promijenio, stoga je pala odluka – upisujem edukaciju iz psihoterapije. Dublje upoznati sebe, bolje razumjeti druge i pomoći im da grade kvalitetne odnose, ostvare svoje ciljeve i razviju se kao osobe – dobar prvi korak! Okej, ali i dalje sam na poznatom terenu društvenih zanimanja. Stoga, vrijeme je da se bacim u vatru tržišta rada – i upravo tu Dhar media stupa na scenu.

Osim što ne vjerujem u žaljenje, ne vjerujem ni u bespomoćnost – vrlo optimistično smatram da su prilike za razvoj i nepredak svuda oko nas, samo ih treba znati prepoznati i imati hrabrosti iskoristiti. Stoga, kada mi je Dhar media dala priliku da se priključim njihovim redovima, objeručke sam ju prihvatila. Sjećate se onog – želim nešto posve novo? E pa, to sam i dobila. Dok sam prvi tjedan pokušavala pohvatati kako izgleda proces rada u pojedinim fazama, upoznavala se s materijalima i učila kako komunicirati s klijentima, dobavljačima i drugim suradnicima, osjećala sam se pomalo kao riba na suhom. U stilu, totalno nov teren. Kad bih opet iskoristila svoju super-kreativnu Indiana Jones metaforu (a uopće neću!), rekla bih vam da zamislite gusto zeleno raslinje koje žilavo raste sa šumskog tla i zapliće se o noge, svod od lijana i krošnji visoko nad glavom koji sjenovito zaklanja vruće prašumsko sunce, i vlažan tropski zrak (a poslužit će i slika zagrebačkih tramvaja po ljetnim žegama) – a ja se probijam naoružana, umjesto mačetom, cijelim arsenalom pitanja. “Kako se to radi? Čekaj, nisam skužila, jel’ mi možeš još jednom ponoviti? Nisam sigurna što trebam s ovim, može pomoć? Okej, ako sam te sad dobro skužila…”, i tako u nedogled.

Dakle, za svaku ribu na suhom (čitaj: socijalku u marketingu) važno je moći priznati kad nešto ne zna, što je poprilično često. Tad je posebno dragocjeno strpljenje kolega i nadređenih koji će bez kompliciranja dati upute i po peti put, kao i njihovo razumijevanje za sve greške koje se neizbježno dogode u procesu učenja. Na svu sreću, Dhar media je upravo takvo okruženje, gdje naoružana znatiželjom i voljom za učenjem, kao i svojom teškom artiljerijom beskrajnih pitanja, krećem na jedno novo putovanje i stječem neponovljiva iskustva.

Upravo zato uopće nije tako strašno biti riba na suhom – naposlijetku, u dalekoj geološkoj prošlosti Zemlje, neki vodozemni životinjski oblik zaista je isplivao na površinu tko zna kojeg drevnog oceana, stupio na tlo i učinio one small step for a fish, one giant leap for fishkind (ako mi Neil Armstrong oprosti ovu adaptaciju). I što se dogodilo? Pa započeo je život na Zemlji kakvog ga znamo danas. 🙂

Stella.

Categories: Blog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEnglish
en_USEnglish