Brend kultura

4
Dec

Novinari – da, mi smo oni zbog kojih čupate kosu s glave. Bespotrebno.

Novinar. To zanimanje nikad nije bilo profinjeno, uvijek je značilo da ćeš morati zaprljati ruke, okaljati si ime ili zalijepiti nos na tuđi prozor. Ružno da, slažem se. Pa zato nas često nazivaju piskaralima, lešinarima i još gorim imenima. Ali kako ja uvijek branim svoju struku, kratko i jasno ću istaknuti i ovdje – prestat će se pisati o uzorku donjeg rublja nekog celebritya ili o estetskim barbie-korekcijama pojedinih onda kada javnost prestane to čitati. Da, srećom digitalni mediji i sve njegove mogućnosti točno pokazuju što čitate i koliko, otkrivaju nam na što ćete opet kliknuti mišem ili prstom i što će izazvati reakciju. Upravo zato će se pojaviti članak koji se mnogima neće svidjeti, ali će ga opet svi ti isti ljudi otvoriti i pročitati. I to je sve što je bitno jednom medijskom portalu – klik. Istina je da se tu negdje izgubio kompas jer je danas najbitnije samo ”prodati” priču, bez obzira na sredstva, ishod i usputne žrtve. Jer mediji spadaju u tešku artiljeriju i s njima je bolje ne zezati se.

 

Kada sam prije x godina upisala studij novinarstva osjećala sam se jako važno ali i pomalo prestrašeno. Spojila sam ljubav prema pisanju, istraživanju i psihologiju u jedno. Ipak, javio se strah od onog da napišem nešto krivo, pružim netočnu informaciju zbog koje će me netko uzeti na pik ili ono najgore…tužiti. Strahu ne bi bilo kraja da me nisu ohrabrivala sjećanja na sve one crno-bijele filmove u kojima je novinar usprkos svemu ipak na kraju bio potapšan po ramenu. ”Bez tebe ne bismo ni znali da je situacija takva, narod ti je zahvalan! I predsjednik galaksije također.”  :)

 

Za vrijeme studija počinjem volontirati i dobivam prve poslove, počinjem upijati konkretno znanje, stječem iskustvo i shvaćam da u struci ne teče med i mlijeko; a kako stvari stoje na ovaj način se neću ni obogatiti. No, kako ne bih bila gladna i žedna, u tom moru kreativaca postaje jasno kao dan, moram biti drugačija, kopati nogama i rukama, dokazati se i biti pouzdana. Moram biti kreativna, brza, prevladati sram i podebljati knjižicu s kontaktima. Sve to natjeralo me da novinarstvo zavolim još i više. Da, baš tu smo moja struka i ja počeli proživljavati pravi ljubić – nisam se obazirala na komentare i mišljenja da uopće nisam trebala upisati taj fakultet, da sam mogla i lakše zaraditi kruh i živjeti jednim uobičajenim dosadnim životom. Ja sam na sve to zdušno rekla NE, zatvorila oči i prepustila se svijetu medija. Ta ljubav je doista slijepa jer neke mane nisam ni vidjela, neke sam odbila vidjeti, a one treće mi nisu ni bile važne. Nisam slušala što govore drugi, i na kraju sam na svoj vlastiti ponos, roditelja i bližnjih naravno, uspjela. Postala sam ”pravi” novinar, urednik, glavni urednik; izgradila sam svoje ime i stajala iza njega svakom svojom napisanom riječi.

 

I tako, nakon rada ovdje i ondje, i tamo, dolazim opet ‘vamo; igrom slučaja vraćam se u Dhar mediu. Vraćam se magazinu Brend Kultura, jednom od najzanimljivijih i najljepših kreativnih poslova koje sam radila u struci. Prva tema broja, po povratku, bila je moj život – freelancing. Tema o kojoj znam puno, sve, a za brojne novinare klasična priča.

Kroz svaku priču o malom poduzetniku, o freelanceru o kojem smo pisali u magazinu provlači se ljubav, ljubav prema onome što rade. Pa baš kao kakav jeftini ljubić, a znamo da su takvi najbolji, vrhunac radnje bilo kojeg zanimanja je sličan – za pravu ljubav se moraš boriti inače si sam i nesretan; stoga radi ono što voliš i bit ćeš sretan i zadovoljan. Jednostavno je ako imaš ideju, priliku i mogućnost – tada guraj naprijed. Krajnji cilj je jasan – izbjeći negativni stres, mobing, iskorištavanje i nemogućnost za isticanje i uspjeh, i pustiti korijenje na poslu zbog kojeg nećeš mrziti sebe svaki ponedjeljak ujutro. I utorak. I srijedu.

Posao novinara, urednika je sigurno jedan od najdinamičnijih i najraznolikijih poslova koji zahtjeva znanje o svemu po malo, znanje opće kulture i informiranosti iz različitih područja je must have, kao i visoka razina pravopisa i gramatike materinjeg i bar jednog stranog jezika. Tako da, ako ste bili jedno od one ”dosadne” djece koja u svojoj znatiželji nisu stajala kod jednog ‘zašto’, ili ako vas je mama često pitala (kao mene moja), moram li baš svakom loncu biti poklopac‘, ne bi me čudilo da ste mi kolega ili kolegica. Pa iako si ti kolega, koji upravo ovo čitaš, možda sanjao da ćeš posao odrađivati s cigaretom u ustima, u kafiću na rubu grada gdje nitko ne voli novinare, ali gledaju s poštovanjem kako iz oblaka dima zapisuješ natuknice za svoj istraživački tekst koji će sutra ekskluzivno završiti na naslovnici velikog formata najčitanijeg dnevnog lista; vjerujem da si našao svoje mjesto negdje u bespućima medija. Danas nas mogu čitati i dalje od krajnje linije do kud seže distribucija, to je onaj wow efekt, a naša uloga je u današnjem društvu tim veća i važnija.

 

A ti čitatelju, nemoj zaboraviti, novinari su ti koji će do tebe donijeti glas o nekom komu ćeš rado pomoći, o zanimljivostima koje ćete čekati na ljetnom odredištu, pružiti ideje kako uspjeti sam i biti sretan, zabaviti te. Zanemari one glupe i dosadne članke i sjeti se, i oni nekomu donose kruh na stol. Vjeruj, novinari nisu loši ljudi, niti su krivi što moraju svakom loncu biti poklopac, mi doista samo želimo raditi posao koji toliko volimo najbolje što znamo, na tvoje zadovoljstvo. I naravno, zaštititi delfine i osigurati mir u svijetu!

 

- Josipa.