Blog

4
Dec

Novinari – da, mi smo oni zbog kojih čupate kosu s glave. Bespotrebno.

Novinar. To zanimanje nikad nije bilo profinjeno, uvijek je značilo da ćeš morati zaprljati ruke, okaljati si ime ili zalijepiti nos na tuđi prozor. Ružno da, slažem se. Pa zato nas često nazivaju piskaralima, lešinarima i još gorim imenima. Ali kako ja uvijek branim svoju struku, kratko i jasno ću istaknuti i ovdje – prestat će se pisati o uzorku donjeg rublja nekog celebritya ili o estetskim barbie-korekcijama pojedinih onda kada javnost prestane to čitati. Da, srećom digitalni mediji i sve njegove mogućnosti točno pokazuju što čitate i koliko, otkrivaju nam na što ćete opet kliknuti mišem ili prstom i što će izazvati reakciju. Upravo zato će se pojaviti članak koji se mnogima neće svidjeti, ali će ga opet svi ti isti ljudi otvoriti i pročitati. I to je sve što je bitno jednom medijskom portalu – klik. Istina je da se tu negdje izgubio kompas jer je danas najbitnije samo ”prodati” priču, bez obzira na sredstva, ishod i usputne žrtve. Jer mediji spadaju u tešku artiljeriju i s njima je bolje ne zezati se.

 

Kada sam prije x godina upisala studij novinarstva osjećala sam se jako važno ali i pomalo prestrašeno. Spojila sam ljubav prema pisanju, istraživanju i psihologiju u jedno. Ipak, javio se strah od onog da napišem nešto krivo, pružim netočnu informaciju zbog koje će me netko uzeti na pik ili ono najgore…tužiti. Strahu ne bi bilo kraja da me nisu ohrabrivala sjećanja na sve one crno-bijele filmove u kojima je novinar usprkos svemu ipak na kraju bio potapšan po ramenu. ”Bez tebe ne bismo ni znali da je situacija takva, narod ti je zahvalan! I predsjednik galaksije također.”  :)

 

Za vrijeme studija počinjem volontirati i dobivam prve poslove, počinjem upijati konkretno znanje, stječem iskustvo i shvaćam da u struci ne teče med i mlijeko; a kako stvari stoje na ovaj način se neću ni obogatiti. No, kako ne bih bila gladna i žedna, u tom moru kreativaca postaje jasno kao dan, moram biti drugačija, kopati nogama i rukama, dokazati se i biti pouzdana. Moram biti kreativna, brza, prevladati sram i podebljati knjižicu s kontaktima. Sve to natjeralo me da novinarstvo zavolim još i više. Da, baš tu smo moja struka i ja počeli proživljavati pravi ljubić – nisam se obazirala na komentare i mišljenja da uopće nisam trebala upisati taj fakultet, da sam mogla i lakše zaraditi kruh i živjeti jednim uobičajenim dosadnim životom. Ja sam na sve to zdušno rekla NE, zatvorila oči i prepustila se svijetu medija. Ta ljubav je doista slijepa jer neke mane nisam ni vidjela, neke sam odbila vidjeti, a one treće mi nisu ni bile važne. Nisam slušala što govore drugi, i na kraju sam na svoj vlastiti ponos, roditelja i bližnjih naravno, uspjela. Postala sam ”pravi” novinar, urednik, glavni urednik; izgradila sam svoje ime i stajala iza njega svakom svojom napisanom riječi.

 

I tako, nakon rada ovdje i ondje, i tamo, dolazim opet ‘vamo; igrom slučaja vraćam se u Dhar mediu. Vraćam se magazinu Brend Kultura, jednom od najzanimljivijih i najljepših kreativnih poslova koje sam radila u struci. Prva tema broja, po povratku, bila je moj život – freelancing. Tema o kojoj znam puno, sve, a za brojne novinare klasična priča.

Kroz svaku priču o malom poduzetniku, o freelanceru o kojem smo pisali u magazinu provlači se ljubav, ljubav prema onome što rade. Pa baš kao kakav jeftini ljubić, a znamo da su takvi najbolji, vrhunac radnje bilo kojeg zanimanja je sličan – za pravu ljubav se moraš boriti inače si sam i nesretan; stoga radi ono što voliš i bit ćeš sretan i zadovoljan. Jednostavno je ako imaš ideju, priliku i mogućnost – tada guraj naprijed. Krajnji cilj je jasan – izbjeći negativni stres, mobing, iskorištavanje i nemogućnost za isticanje i uspjeh, i pustiti korijenje na poslu zbog kojeg nećeš mrziti sebe svaki ponedjeljak ujutro. I utorak. I srijedu.

Posao novinara, urednika je sigurno jedan od najdinamičnijih i najraznolikijih poslova koji zahtjeva znanje o svemu po malo, znanje opće kulture i informiranosti iz različitih područja je must have, kao i visoka razina pravopisa i gramatike materinjeg i bar jednog stranog jezika. Tako da, ako ste bili jedno od one ”dosadne” djece koja u svojoj znatiželji nisu stajala kod jednog ‘zašto’, ili ako vas je mama često pitala (kao mene moja), moram li baš svakom loncu biti poklopac‘, ne bi me čudilo da ste mi kolega ili kolegica. Pa iako si ti kolega, koji upravo ovo čitaš, možda sanjao da ćeš posao odrađivati s cigaretom u ustima, u kafiću na rubu grada gdje nitko ne voli novinare, ali gledaju s poštovanjem kako iz oblaka dima zapisuješ natuknice za svoj istraživački tekst koji će sutra ekskluzivno završiti na naslovnici velikog formata najčitanijeg dnevnog lista; vjerujem da si našao svoje mjesto negdje u bespućima medija. Danas nas mogu čitati i dalje od krajnje linije do kud seže distribucija, to je onaj wow efekt, a naša uloga je u današnjem društvu tim veća i važnija.

 

A ti čitatelju, nemoj zaboraviti, novinari su ti koji će do tebe donijeti glas o nekom komu ćeš rado pomoći, o zanimljivostima koje ćete čekati na ljetnom odredištu, pružiti ideje kako uspjeti sam i biti sretan, zabaviti te. Zanemari one glupe i dosadne članke i sjeti se, i oni nekomu donose kruh na stol. Vjeruj, novinari nisu loši ljudi, niti su krivi što moraju svakom loncu biti poklopac, mi doista samo želimo raditi posao koji toliko volimo najbolje što znamo, na tvoje zadovoljstvo. I naravno, zaštititi delfine i osigurati mir u svijetu!

 

- Josipa.

13
Nov

Dharmički menadžment – da ili ne?

Dharmički menadžment  – da ili ne?

Lower your shields and surrender your ships

 

Već devet godina rastemo. Sad smo ušli u pubertet, svjesni smo svijeta oko sebe, i činjenice da je istina ono što je njegova srž. Devet godina uspona i padova, ali samo s jednim ciljem  – njegovati ista načela. Ako prvi puta čitate to su ona o kojima sam pisala u knjizi izvan okvira: Ljubav, Istina, Strpljenje, Sloboda, Pravednost, Jednakost, Napredak, Razvoj, Poštovanje i Brižnost. Dozvolite mi da ih sve napišem velikim slovom, jer oni to naprosto zaslužuju.

 

Da li je izazovno upravljati poslom imajući na umu da je na prvom mjestu čovjek, a za njim dolazi posao. Izazovno je. Naša svijest nije univerzalna, osobna je. U trenucima kad se dešavaju sukobi to je savršeno jasno. Tu se razilazimo u mišljenjima, tu se povremeno isuče mač i zaustavi svaki proces. Neki sam se dan sjetila one iz Zvjezdanih staza ”We are Borg. Lower your shields and surrender your ships. You will be assimilated. Resistance is futile.”, nasmijala me, ima smisla – doduše u potpuno drugom kontekstu.

shutterstock_542330686

Ne možete biti dio tima ako podignete štit niti možete voziti samo svoj brod, unutar jedne tvrtke.

 

Povezanost je nužna kako bi se posao mogao odraditi. Prvo povezanost sa sobom, s time tko smo to mi – zaista i s time da se umijemo izdvojiti od slike sebe u svojim očima koja može biti drugačija kada nas gledaju drugi. Ne mislim pritom da izgubimo sebe, već mislim da je vrijeme da progledamo jasno kako bismo mogli napredovati, jer razvoj ovisi samo o nama samima. Dižući štitove kako bismo se obranili možemo uvijek, no pitam se podižemo li ih zaista uvijek i prije svega, i ne razmišljajući trebaju li nam. I onda se sjetim.

Sjetim se svog najboljeg mentora koji je imao tri jasna principa u radu s timom:

“Ako ne znaš pitaj me, objasnit ću ti. Ako zabrljaš reci mi, popravit ćemo. Ako odbijem tvoju ideju, nije osobno.”

Sjećam se da sam bila spremna na sve te uvjete i da sam pregrizla jezik kad sam se mislila svađati, jer sam štit, naravno, uvijek nosila sa sobom. I onda sam rasla. Rasla sam preko svog ega, rasla sam jer sam primila stvar u svoje ruke i iz tog sam tima ponijela ono najbolje – naučila sam biti mušketir: “Svi za jednog, jedan za sve.”

I onda kad se desi sr…, onda vam je jasno s kim se borite i s čim se nosite. Spremni ste djelovati proaktivno, fokusirati se na bitno i odrezati što vam ne služi.

I sad ima smisla ova rečenica iz naslova: Lower your shields and surrender your ships. You will be assimilated.

 

Dharmički menadžment? Uvijek.

 

13
Nov

Komunikacija u organizaciji i vođenju projekata

Svi svakodnevno komuniciramo…bar većina ljudi tako misli. Komunikacija, pa kakav je to problem? Na žalost, nekima je to veliki problem jer kvalitetna ”zdrava” komunikacija nije isto što i pričanje po svom, bez slušanja i uvažavanja druge strane. ”Zdrava” komunikacija prije svega uključuje razum, emocije i razumijevanje.

Svi smo bar jednom u životu imali konfliktnu situaciju, samo je pitanje jesmo li iz nje otišli ili smo, iako ljuti, uspjeli sagledati širu perspektivu i fokusirati se na ishod koji želimo postići. Nadglašavanje s drugom osobom kad nam ego obuzme razum, nije zdrava komunikacija. Nema bolje strane u komunikaciji, pobjednik je obostrano zadovoljstvo.

Zdrava komunikacija u konfliktima je vrsta vježbe. Ako je ponovite dovoljan broj puta, postat će vrsta vašeg rituala.

Na prvom satu Projektnog menadžmenta, jedna iskusna, vrlo poznata i cijenjena projektna managerica postavila je pitanje svima nama- što je bitno za uspjeh projekta? Naravno, redali su se razni odgovorili, ali ni jedan nije bio onaj kojeg je ona željela čuti, a to je KOMUNIKACIJA. Zašto komunikacija? Zato jer voditelj projekta provede oko 90% svog vremena u komunikaciji sa svim sudionicima, stakeholderima i vanjskim suradnicima na projektu.

Kao i u svakodnevnom životu, tako i na projektima postoje različiti ljudi. S nekima lako uspostavljamo komunikaciju, dok s nekima jako teško ili nikako. U privatnom životu sami odabiremo ljude koje želimo pokraj sebe, one koji su sličnih svjetonazora, slične energije, s kojima nam je ugodno dok one koje ne želimo jednostavno ne puštamo u svoj život. Na projektima je slična situacija, odabiremo sami ljude s kojima ćemo raditi, ali je u ovom slučaju bitni faktor stručnost osobe koju moramo uzeti u obzir. Ponekad je taj stručnjak osoba s kojom se nikad ne bi družili u privatnom životu, ali je izvrstan stručnjak u svom polju. Zato je na svakom voditelju projekta odluka koga želi u svom timu, a time nosi i odgovornost za svoj odabir.

Zamislite desetak različitih karaktera na jednom mjestu, od dobne skupine, stavova, vjerskih uvjerenja pa sve do moralnih vrijednosti koje vi morate voditi i uskladiti. Desetak ljudi je peace of cake, a što kad ih je nekoliko desetaka? Njima nije primarni cilj voditi i koordinirati ljude već odraditi svoj dio posla za što su i angažirani, najbolje što znaju, dok je na voditelju projekta da bude ona spona između svih njih. Spona? Možda je bolja riječ i psiholog, koji mora imati pregršt razumijevanja i strpljenja za sve i stvoriti efektivnu komunikaciju i razmjenu informacija. Osim toga, mora biti i izvrstan motivator koji potiče u svojim ljudima ono najbolje što mogu dati. Uvijek sam bila i uvijek ću biti, ona koja na ljude gleda kao živa bića s emocijma i karakterom, a ne kao još jedno radno sredstvo. Koordinacija između projektnih faza koje su određene vremenskim periodom, i kod kojih se neke odrađuju paralelno dok kod drugih neke faze ne mogu početi dok se ne završi prethodna, nije nikako lagan posao. Voditelj projekta mora imati osim znanja, iskustva, taktičnosti, organiziranosti i emotivne inteligencije isto tako i vrlo dobre komunikacijske vještine kako bi sa svojim timom, u određenom vremenskom periodu, uz određene resurse došao do cilja.

Zato je bitna stvar na početku svakog projekta, velikog ili malog, privatnog ili poslovnog,  uspostaviti dobru komunikaciju s cijelim timom  i jasno definirati tko, što, kako, kada i zašto? Pod time ne mislim komunikacija u smislu, ja kažem, svi su me razumjeli i svi odgovore pozitivno, već od svakog pojedinačno jasno tražiti feedback kako je shvatio i što su mu zadaci. Budući da svaki čovjek ima drugačiju percepciju, čak i najjednostavnija, naočigled banalna stvar može otići na dvije različite strane. Kako se to ne bi desilo, uvijek je dobro što detaljnije razraditi stvari. Ja osobno nemam problem s tim da kažem da mi stvari nisu jasne i da neke stvari jednostavno ne znam, što i ne moram znati jer nije sve moje područje i svakako ću pitati sve dok ne shvatim. Krenuvši od nejasne i nepotpune sitaciju već na početku, s premalo informacija kompliciramo stvari ne samo sebi, već i drugima, i dovodimo kvalitetu projekta u pitanje.

Foto: Flickr

Foto: Flickr

Jedna stvar, koju ljudi nekako često zaborave i ne žele poraditi na njoj je – istina. Iskrenost u razgovoru se osjeti isto kao i gluma. Naravno da neki ljudi nisu spremni čuti, a ni reći istinu, i to je u redu, jer mi je to jedan od pokazatelja, a ujedno i filter da s takvima i ne želim nikakvu suradnju.

Ne moramo sa svima biti u odličnim odnosima, ali s onima kojima jesmo, trebamo poraditi na kvalitetnoj  komunikaciju. Kvalitetna komunikacija je ključ uspijeha, pa zašto se ne bi potrudili oko nje? Krenite razmišljati od sebe prije nego što počnete komunikaciju ili ako ste već u njoj, koji je ishod želite postići u određenoj komunikaciji? Neka vam uvijek bude na pameti krajnji cilj, odnosno ishod koji će vas voditi kroz komunikaciju.

 

- Manuela.

 

12
Sep

Perspektiva 2.0: Kako sam (p)ostala uzbuđeni prvašić

„Voda od rajčice. Toliko izražajan okus rajčice, a skroz je prozirno. Zamisli. Kaj sve možeš napraviti. Molekularna gastronomija. Zbog takvih sam se stvari zaljubio u kuhanje,“ kaže chef. Otprilike. To je dio koji sam zapamtila iliti shvatila.

Nastavio je sa žarom pričati o fascinantnoj stvari soli, o tome koliko toga smo naučili krivo pripremati i koliko toga možemo s hranom. Dok je on pričao, a ja pokušavala shvatiti, u glavi mi je ostao ovaj dio – „zbog takvih sam se stvari ja zaljubio u kuhanje“.

Zaljubiti se u posao.

Klasično, okrenula sam stvar na sebe i dubokoumno se zapitala: a kad sam se ja zaljubila i u što to točno? I blago njemu što zna odgovor na ta pitanja.

Zaljubila sam se u otprilike pet tisuća stvari jer bih ih toliko htjela raditi. Sve su bile u tom nekom području komunikacija, književnosti, riječi, glume, kazališta. S 12 godina odlučila sam postati televizijska novinarka. I to je usmjerilo moje odluke.

S obzirom na svoju snažnu odlučnost, pa čak i inatljivost, moram sebi, a onda i svijetu pokazati da znam što želim.

Ha, smiješno, mala Petra. Kad sam došla do točke u kojoj to trebam i ostvariti (treća godina studija novinarstva), shvatila sam što to zapravo je. I shvatila da to ne želim. #onokad se tvoja percepcija ne poklapa sa stvarnošću. Što tad?

Pozovi se na kavu i razgovor počni s „Gle…“

Znaš da nakon „Gle…“ slijedi nešto ozbiljno.

Moje višemjesečne kave sa samom sobom kratko su zaključile: „Gle, to nije za tebe.“

Foto: Pinterest

I utorak, i srijeda, i četvrtak…       Foto: Pinterest

Kad shvatiš da tvoje dosadašnje želje i planovi zapravo uopće to nisu, pljusni se. Onda ti pogled ode u drugu stranu. Znaš što je na drugoj strani? Mogućnosti!

Da, vidiš mogućnosti. Ja sam vidjela društvene mreže. Odmah smo kliknuli. (Primijeti igru riječi.)

Moj sljedeći totalno opušteni korak bio je napraviti plan za budućnost jer sad stvarno nema više zezancije. Doslovno, kupila sam novu bilježnicu i na prvu stranicu napisala plan do osvajanja vlastitog staklenog ureda.

Zaključila sam da mi što prije treba neko obrazovanje! Plan je bio: osvojiti stipendiju za besplatno školovanje, ići tih pet, inače nekoliko tisuća kuna skupih, subota na predavanja, postati vrhunski community manager, dobiti genijalan posao, pa jednog dana raditi u nekom genijalnom zimskom vrtu, staklenom uredu, kako god. Ono, Instagram idealnom.

I prvi me korak zeznuo.

I dobro da je.

I bez silnih koraka, dobila sam taj genijalan posao.

Kako?

Prvo, učila sam sama. Ako počneš biti sumnjičav prema tome jesi li na čisto s tim koje te područje zanima, razmisli o tome što guglaš. Guglanje je očito postalo sinonim za istraživanje, ali ‘ajmo to proširiti na konferencije, predavanja i radionice koje škicaš i upisuješ (nadam se), ljude i ekipe čiji rad pratiš, ljude kojima pozitivno zavidiš jer su tvoj potencijalni uzor. Kad sam nešto kreneš učiti i istraživati  – to je tvoje područje interesa! Baš to. Ne tjeraju te kolokviji, ispiti, seminari, pa ni okolina, jer tko te može „natjerati“ da svoje slobodno vrijeme, vrijeme koje kreiraš najslobodnijim odabirom, potrošiš na upijanje informacija koje te ne dotiču ni u kom pogledu?

Primjerice, novinari se informiraju, zar ne? Mene su dnevnici i portali užasno umarali, iako mi je bilo zanimljivo učiti o samom funkcioniranju medija. Upisala sam medijsku akademiju za studente jedne od naših vodećih medijskih kompanija i naučila koliko kotačića postoji u tom sustavu. Iako sam shvatila da nijedan od njih nije za mene, ipak sam se lakše oprostila od novinarstva znajući da svoje ideje mogu iskoristiti u mnogim drugim područjima. Moje daljnje guglanje se poklopilo s kolegijem Društveni mediji i – bam. Dogodila se ljubav. Eto nas – u sretnoj vezi s društvenim mrežama već dvije godine.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Drugo, kreirala sam. Praksala se! Uz moj prvi pravi pravcati posao (ovaj u agenciji), vođenje društvenih mreža je moj honorarni posao, ali i moj hobi.

Poslodavci cijene iskustvo. Stvori ga! Moje prvo iskustvo bio je projekt na faksu – za ocjenu. Dio tog projekta i nakon popunjenog indexa napreduje, a i jako je ukusan. (Da, o hrani.) To je taj hobi dio zbog kojeg sam dobila svoj prvi honorarni posao, a taj je honorarni posao jedan od razloga zbog kojeg sam dobila posao u agenciji. I onda još jedan honorarni. Praksa, praksa, praksa!

Najteže mi je bilo odlučiti kada smijem početi raditi, kada sam dovoljno naučila? Nemam neku diplomu za uspješnu samoedukaciju, nemam dokaz da sam spremna. Potaknula me rečenica odlične blogerice Jovane Miljanović, a nadam se da će još nekoga: „Umesto da stalno skupljamo i skupljamo novo znanje, možda je bolja taktika da krenemo da koristimo ovo što već imamo!“

Praksom se znanje množi, stvarno da.

Treće, čitanje. Članci da budem u toku, blogovi (digitalnih agencija) da učim na primjerima, knjige za kreativnost.

Sve je to i dalje u procesu jer tek sam na početku odličnog puta! Kao uzbuđeni prvašić.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Iako je ovaj tekst planirano trebao biti samo o tome kako učim, shvatila sam da me moj pomak naučio i nešto o meni. (Rekla sam već da u svemu dubokoumno tražim dubokoumnu poruku za dubokoumnu budućnost.)

Za početak, hrabra sam. Dopustila sam si da prerastem svoje (stare) želje!

Iako se to ne čini kao preveliki korak jer boo-hoo, prešla s novinarstva na društvene mreže, za mene to i je bio veliki korak. Otvorila su mi se mnoga druga vrata, a da bih kroz njih ušla, tome se moram posvetiti. Za ono što mene interesira, faks mi daje obrise. Dalje sama. Hoću li to učiniti ili ne, bit će dovoljan pokazatelj je li to stvarna želja i cilj ili hir.

Kad se sjetim svoje bilježnice s planom do staklenog ureda, izgleda da kad me ulovi panika zbog promjene želja i vizija, imam potrebu isplanirati sve – valjda da mi se to ne bi ponovno dogodilo? Haha, događa se ponovno i sad to obožavam. Sad znam da sam u konstantnom i ovaj puta svjesnom procesu promjene zanimanja. Ne radnog mjesta, ne fakulteta ili nečeg sličnog. U procesu sam kreiranja svojeg savršenog zanimanja. Sve do sljedećeg savršenog.

Sad znam da je to dobro – jer znači da konstantno rastem. Ne ukalupljujem se. Gledam u budućnost, bez da ju planiram. Ideš korak po korak, knjigu po knjigu, članak po članak, konferenciju po konferenciju, lekciju po lekciju. Ideš, grabiš. I budeš sretan što radiš u okolini koja ti to sve omogućava. Koja je poticajna!

Na svoje česte potrebe za manjim i većim promjenama sada gledam kao na napredak. Perspektiva 2.0. Update-ana.

Ne brzam, ne lupam, ali idem prema tome nečem novom. Zato mi je važno da budem u otvorenoj okolini, u onoj koja me sama po sebi može iznova potaknuti da se pitam jesam li ja – ja. Nikad na posao nisam gledala kao na „samo posao“. Jer kako nešto što čini velik dio mojeg dana i prostora u mislima može biti „samo“? To pričaju ljudi koji odvajaju „poslovno“ i „privatno“. Shvaćam određeni odmak, ali kako da „privatno“ ne pričam o poslu? To bi značilo da ne pričam o svojim željama, ciljevima i planovima. Za neke, to bi značilo da ne pričaju o stresu i problemima.

Kako čujem, ima takvih okolina. *ubaci sve hrvatske žalopojke*

U mojoj #dhar okolini, ambicija i mladost nije jednako nadobudnost, miran si i svoj, a ne pod konstantnim stresom. Ako nemaš, i tebi želim isto. Jer u nemiru zaboraviš zašto si odabrao baš taj posao i na što te on motivira. Zaboraviš na vodu od rajčice, koliko je sol fascinantna stvar ili koliko su društvene mreže moćna igra. Meni je draže biti uzbuđeni prvašić, koji iako tu i tamo želi provesti radni dan doma pod dekom, više voli svoj crveni ruksak za bilježnice, pernicu na kat, rokovnike i papiriće pune ideja, želja i dobrih informacija. (Ok, nema pernice na kat, ali bilo bi fora.)

- Petra.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

18
Aug

Za dobar početak okružite se dobrim ljudima

Nekih ne toliko davnih, ali ipak minulih godina, dok sam bila nešto mlađa (iako, i sad se smatram, a i drugi me smatraju – poprilično mladom), jedan od mojih najvećih „strahova“ bio je taj da se moju ideju, moju želju, ambiciju ili priču ne doživljava ozbiljno. Neovisno o kojemu je krugu ljudi riječ, je li to doma, u školi/faksu, među prijateljima ili na poslu, teško sam podnosila rečenicu „Još si mlada, imaš toga za naučiti“ ili „Glava je tebi u oblacima, čekaj dok malo narasteš“. O mudrijašima, koji su znali što je najbolje za mene u životu i da biram krivi i neperspektivni studij, da i ne govorim.

Danas živim film prepun mogućnosti, upravo zahvaljujući svojoj glavi u oblacima, mladosti, studiju, a ponajviše – ljudima koji me okružuju.

U situaciji u kojoj se često nalaze mladi ljudi mojih godina, kontinuirano se preispitujući o sebi i onome za što jesu ili nisu predodređeni, vjerujem da je važno upitati se s kime radimo ono što radimo, tko je tu za nas u poslu, ljubavi, kao rame za plakanje, da nas savjetuje ili spusti na zemlju, da nas usmjeri tamo gdje pripadamo. Zasigurno ne samo u dvadesetima, već u svakom periodu svoga života, ali vjerujem da je spomenuti period u mnogočemu poseban.

Dolazim iz malog mjesta, iz sredine gdje nas nikad nije bilo mnogo, gdje se štošta znalo i poznavalo, a rijetki nisu bili najpametniji na svijetu. Još kao klinka bila sam svjesna da trebam novu sredinu, nova razmišljanja, bezbroj njih, upoznati puno ljudi i s puno njih se rastati. Dolaskom u Zagreb, učila sam kroz studij, kroz hobije, poslove, volonterstva, sport, (ne)studijske aktivnosti, ali najviše sam naučila kroz ljude. Netko nije uzalud jednom rekao da je najbolje učiti iz tuđih pogrešaka da se isto ne dogodi i tebi jednom dana. Ne mogu reći da sam uspjela slijediti taj naputak, ali često sam pronalazila svoju „besplatnu literaturu“ u ljudima koje sam odlučila zadržati u životu. Danas svoje iskustvo ne brojim u znamenkama radnih mjesta, njihovoj različitosti, satima volontiranja i stranicama životopisa. Evaluiram ga kroz ljude koji su tada bili tamo, koji su me poticali svakodnevno na „još malo, još samo malo“, cijenili moj interes i trud i naučili me  svemu što danas jesam i što cijeni i poštuje netko treći. Odlučila sam ostati uz one koji mi daju krila, koji prepoznaju u meni ono najbolje i daju mi to gorivo da se pokrenem naprijed, još malo, još samo malo. Danas radim u svojoj struci, struci onog neperspektivnog studija. Radim u agenciji gdje se cijeni svaka minuta moga rada, gdje se potiču moja mladost i energija kao nešto dobro iz čega mogu nastati samo najbolje stvari, gdje su oblaci tek stanica u vožnji mojih misli. Radim ondje gdje jesam ta koja još mora narasti, sazrijeti u struci i oplemeniti se nekim cijeloživotnim iskustvima. Ali nikad, nikad „narasti“ da budem dijelom nečeg općeprihvaćenog i da ne mogu izraziti vlastito mišljenje.

Posao, iskustvo, novac, vrijednost – sve su to apstraktne stvari koje ne bi postojale da nema ljudi. Oni su ključni element svakog dobrog početka. Zato pogledajte svoje kolege, prijatelje, šefove, partnere, pa čak i tete u dućanu u kojem redovito kupujete. Ako se uz njih osjećate kao da je sve na mjestu bez blokade, onda je to to. Ne dozvolite nikome da vam i na koji način kaže da nešto ne možete, da za nešto niste, da trebate nešto (do)čekati ili mijenjati sebe.

 

- Adela.

23
Jun

Talijin dan u uredu

Odlučila sam napisati kako izgleda moj radni dan iliti radni dan asistenta ureda (makar me kolege zovu Dragi Bože – nisam Bog, već asistent). Ne znam hoće li će vas to uopće zanimati, ali kolegica Adela mi je rekla da moram napisati blog, a ako je ne poslušam plakat će neprestano, a kako sjedi sa mnom u sobi, to će mi bit’ nepodnošljivo slušat’ pa… pišem.

Ponedjeljak je. Ustajem. Neko vrijeme plačem u postelji, zatim se sabirem i prihvaćam da je vikend prošao i više ne mogu dugo spavati, i krenem se spremati. Mi žene se užasno brzo spremamo, a ja sam u tome prvak. Nakon nekoliko sati provedenih u kupaonici, obučena sam te budim dijete koje veselo odmah skače na noge dok si rekao: „Ustani. Ustani. Vrijeme je za školu. Ustani. Ustani. Ustaaaaaaaniiiii. Probudi se. Ne zatvaraj oči više. Moraš oprat zube. Zadnji put ti kažem da ustaneš…“.

Na posao me vozi moj osobni vozač (direktor Slaviša). Po putu do posla vedro nabacujemo sarkastične komentare koji se tiču vozača što odlično voze i uopće nam ne idu na živce i dolazimo u ured. U uredu kolege sjede, fino srčući svoju jutarnju kavu. „Tako se radi je l’?!“– urlam iz sveg glasa da se svi prepadnu. Nakon što su se jako prepali (naravno da se nisu ni najmanje prepali), sjednem s njima pa se bavimo inteligentnim pričama: ženske frizure, lakovi za nokte i slično, kako je ‘ko proveo vikend, itd.

Onda se napokon odlučujemo odlijepit’ s kave i svi poć’ raditi.

Nakon što upalim kompjuter usiše me pridošlih 4 miliona mailova u inboxu i dan kreće.

Još se nisam ni namjestila u stolici, a telefon je već zazvonio – s druge strane slušalice javlja se Edo, naš suradnik iz BiH. Uvijek ljubazan, dobro raspoložen i uslužan. Javlja mi da su naručeni materijali isporučeni jutros i ja o tome obavještavam klijenta. Čitam mailove, printam pridošle zadatke i šaljem upite dobavljačima o cijenama materijala koje klijentu trebaju.

Ono što je važno u poslu asistenta ureda (čitaj: multitasking na najjače, a nekad i jače od tog), je dobra organizacija posla. Kad vidim hrpu papira netom pridošlih zadataka, opet se malo isplačem. Šalim se, naravno, nikakav problem to ne predstavlja, već ovaj tekst treba biti zanimljiv i šta ću, šta ću, evo kao neke fore. Organizacija zahtijeva sve – od sortiranja mailova po folderima koji se tiču svake etape posla za pojedinog klijenta, do Excel tablica s upisanim svim informacijama koje pojedina faza projekta uključuje, pogotovo onog koji se proteže kroz cijelu godinu.

I onda moj dan ovako izgleda:

Telefon zvoni svaki čas, nekad i nekoliko njih istovremeno. Šaljem upite dobavljačima, a stižu i ponude za ono što sam tražila dan-dva prije. Treba saznati zašto je račun došao sa stavkom koja je napisana, zašto je stao projekt na kojem radimo neko vrijeme, zovem da pitam je li dostavljeno nešto što je trebalo biti dostavljeno a nije, printam fakture i potpisujem ih, kovertiram; treba ih poslati…

Manuela (kolegica) me maltretira. Dobro, ne maltretira me, dobra je, samo me nešto ispituje, a ja ne želim da me ispituje.

Dobavljač traži da napravimo presjek odrađenih stvari da nešto ne preskoči naplatiti– provjeravam i šaljem sve o odrađenom, saznajem da sutra treba dostaviti hitno nešto što smo upravo saznali da treba odraditi i zato zovem dobavljače.

Adela pjeva. Bože…  zar nije dosta što me traži da pišem blog?

Zovem klijenta u BiH da saznam adresu skladišta gdje materijal treba stići. Zovem dobavljača da javim informaciju o dostavi. Izrezujem papir da složim maketu materijala da kod izrade znaju kako treba izgledati u finalu, fotografiram mobitelom, šaljem im upute makete po koracima sastavljanja… zvoni telefon. Klijent zove, nešto je zapelo i moram saznati zašto.

Slaviša mi šalje poruku na Skype: Super ti je mail, i smajlić. Gledam mail s upitom koji sam posla prevoditeljici, a kad tamo lijepo piše:

Draga Sanja,

tewvL bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

Prekrasno. Sastavljam drugi mail:

Draga Sanja,

evo još jednom moj mail s prijevodom:

*trebala bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

U međuvremenu su stigla odobrenja za nekoliko materijala koje treba naručiti iz Crne Gore. Sve zapisujem, odrađeno križam čim završim. Volim ta križanja. Znam da to sad zvuči kao da križam sorte voća ili povrća, ali ne. Križam ono na što više nikada u životu ne moram misliti. Dobro, ne moram misliti sad.

Zovem Crnu Goru, dobavljača. Zatim treba poslati dostavnu službu po pakete koje treba pokupiti na lokacijama po Hrvatskoj. Naručujem dostavnu službu. Stigla je i hrpa računa koje trebam likvidirati. Pregledavam ih, upisujem da su primljeni i pripremam za knjigovodstvo. Stiže upit o promo materijalu za koji ne znamo na koji način će biti izložen i kako se treba izraditi pa zovem prodajno mjesto klijenta. Spremaju mi uzorak i zovem dostavnu službu da ga pokupi. Zovem i dobavljača da mu šaljem uzorak i da mi javi od kojeg je materijala napravljen.

Dolazi Hrvoje, čovjek iz dostavne službe koju sam zvala i nabacuje se kolegici. Ok, samo ju je pogledao. Malo ste sitničavi. Zbog vas sad odugovlačim sa završavanjem bloga.

Slažem ponude za klijente, naručujem izradu promo materijala. Zbog raznih dokumenata, ulaznih i izlaznih računa koje pratim, svakodnevno moram komunicirati i s knjigovodstvom, što znači s Teom, koju od milja zovem „Teodore“. Slažem joj mailove prema kojima treba napraviti fakture, gnjavim je s pitanjima vezanim za kupce i dobavljače i jadna me se ne može nikako riješiti.

Klonirajte sve nabrojano po danima u tjednu te ostalim zemljama regije. E, to je moj tjedan.

Petak je, opet plačem, ali ovaj put od sreće što ću se sutra naspavati. A onda se sjetim da me subotom, moje dijete koje se preko tjedna jedva ustaje u vrijeme za školu, subotom uredno tad probudi. Oko 7. Opet plačem. 

- Talija (Dragi Bog, ako pitaš Adelu).

25
May

Usudi se povesti svojim osjećajima jer ćeš tada pronaći svoju svrhu

Učiš dok si živ, a najbolje naučiš kada nešto iskusiš iz prve ruke. Tako je i meni bilo dok sam odrađivala praksu u agenciji Dhar media. Studentica sam zadnje godine preddiplomskog studija na Edward Bernaysu. Svake godine biramo gdje ćemo odrađivati praksu. Ove godine sam se oslanjala na osjećaj, što mi najviše paše. Od svih ponuđenih za oko mi je zapela Dhar media.

Prvo što bilo tko napravi kada ga nešto zanima i želi dodatne informacije – ode na internet, pa tako sam i ja. Upisala sam Dhar media u google tražilicu i otvorila prvi link koji me doveo do njihove glavne stranice. Inače nisam fan zelene boje, ali kada sam otvorila stranicu osjećala sam ogromnu pozitivnu energiju, pristupačnost i toplinu. Uočila sam dvije riječi: We d(h)are i pogodile su me. ‘Usudimo se‘. Upravo suprotno od mog karaktera. Ne usudim se, volim rutinu, sigurnost, volim biti u nekakvoj sredini da se ne primjećujem, ali sam osjetila da bih se trebala mijenjati i usuditi napraviti nešto što se prije nisam usudila.

I tako sam poslala svoj životopis (koji i nije toliko osebujan), ali imam nekakvog iskustva u radu u medijima, pisanju i objavljivanju manjih članaka. Kada je došlo vrijeme za prvi sastanak, ne mogu reći da nisam bila nervozna, uvijek postoji doza nervoze. Željela sam naučiti, željela sam napredovati, i to svaki put naglasim kada se prijavljujem na praksu. Tako je bilo i ovaj put. Kada sam došla u Dhar mediu dočekala me Lea, direktorica Dhar medie, nasmijana i vesela, sjele smo za stol i odmah prešle na stvar. Koliko moram vremenski biti na praksi, što me zanima i kako ću najkvalitetnije iskoristiti vrijeme provedeno na praksi te izaći sa kvalitetnim znanjem i iskustvom. Nakon dogovora uputila me za stol gdje ću raditi i rekla da ostatak dana provedem malo istraživajući teme, ali mislim da je ipak htjela da osjetim atmosferu u uredu, kako stvari funkcioniraju i da se opustim, a ne samo da odem nakon sastanka i da sljedeći dan počnem sa pravim radom.

Kroz praksu sam također izlazila na teren, što je iznimno pohvalno i jako dobro iskustvo jer sam vidjela kako stvari funkcioniraju na eventima. Prvi event na kojem sam prisustvovala bio je prvi PRpitch za male i srednje poduzetnike, zatim Superbrands konferencija i promocija časopisa Brend kultura koju je organizirala Dhar media. Iz prve ruke sam mogla vidjeti kako teku pripreme i sudjelovala što je jedno veliko iskustvo. Vidjela sam koliko se zapravo truda, mašte i kreativnosti ulaže u stvaranje svakog novog broja časopisa Brend kultura.

Prvi od zadataka koji sam dobila je pisanje članka o agencijama za istraživanje tržišta. Iskreno, bilo me malo strah, jer kako ću ja to napisati, ako nikada nisam radila pravo istraživanje teme, ali nije mi preostalo ništa nego sjesti i istraživati, klikati na linkove, pronalaziti agencije koje se bave istraživanjem te na kraju smisliti pitanja i poslati hrvatskim agencijama i moliti se da odgovore na njih jer ako ne odgovore, članka nema. Trebalo je vremena dok sve istražim, dok smislim pitanja koja će biti zanimljiva čitateljima. Bila sam nervozna jer što ako temu odvedem u krivom smjeru (perfekcionist sam i jako samokritična), što ako na kraju članak ne bude odobren i tema propadne. Zato sam svaki put kada sam imala nedoumica pitala Leu za savjet. Lei stvarno hvala što je trpila mojih 100 pitanja na dnevnoj bazi. Kao mentorica mi je puno pomogla jer joj se bez problema i ustručavanja može prići i uz njenu pomoć će se svaka nedoumica riješiti.

Ali ne treba zaboraviti ostatak ekipe, koji je također dostupan bilo kada i uvijek će pomoći ako praktikantu nešto nije jasno. To je samo pokazatelj dobrog liderstva koji je prisutan u ovoj agenciji. Također sam prisustvovala na sastanku oko podjela tema, zapao me intervju s Alanom Bahorićem.

Treći zadatak, s kojim se nikad prije nisam susrela je održavanje Facebook stranice. Godinama traje trend održavanja društvenih mreža i od kad studiram željela sam se prijaviti na jedan takav posao, ali mi je falilo iskustvo, nikad se nisam susrela s tim i ne znam kako stvari funkcioniraju, zato me sigurno ne bi primili. Tako da nikada nisam ni poslala životopis. Ali sada je došla prilika i vrijeme da se suočim s neznanjem i naučim kako upravljati Facebook stranicom. Pripremala sam postove za nadolazeće tjedne, smišljala nagradni natječaj, komunicirala sa pratiteljima i učila kako vođenje stranice funkcionira, na što treba obratiti pažnju. Stekla sam jedno veliko iskustvo i samopouzdanje koje će mi pomoći da se usudim i dalje!

I sada sam tu. Pišem ovaj blog i razmišljam kako sam u samo mjesec dana stekla toliko novog iskustva koji će mi pomoći u daljnjem razvoju, upoznala toliko divnih ljudi samo zato što sam se usudila. Osjetila sam da tu ima nešto posebno i nisam bila u krivu.

- Martina.

14
Apr

Biti ili ne biti, grafički dizajner

S obzirom da nisam millijun godina u tom poslu (samo 10-ak), al’ i da jesam, imam slonovsko pamćenje pa bih se svejedno sjećala početka. A to je da mi je bilo bitno da nađem posao koji volim. Da, znam, otkrila sam toplu vodu, al’ tad nisam razmišljala koliko je to teško, ne samo naći posao, već raditi što voliš u životu. U jednom od razgovora sa svojom srednjoškolskom frendicom, inteligentnom/kreativnom/talentiranom i skromnom, koja se nakon 6 godina studiranja arhitekture i zaposlila kao arhitektica, priznala mi je da to uopće nije htjela studirati, a ni raditi. Ostala sam zabezeknuta jer pobogu, čemu trud od 6 godina učenja, a već znaš da ti to ne bi radila. Svaka čast na diplomi al’ moja malenkost bi već zbrisala s faksa. Nije za pohvalu al’ kad nema interesa, čemu dalje. Više srećom, zanimljivim poznanstvima, uvjeravanjima da ja to mogu, a ne pameću, uvukla sam se u grafički dizajn. Kad si vizualan tip i to te veseli i oduševljava, ovo je bilo otkriće – crtanje i mogućnosti u programu, pa kombiniranje sa fotkama ili ne, obrade slika, a onda još to sve možeš u časopis, poster, knjigu pretvorit’, samo ti printer maltene fali. I sad mi zatitra srce, zazubice rastu. To je bilo to - ljubaf.

Ne znam je li imalo veze s godinama/sazrijevanjem, pronalaskom stvarno nečeg što me zanima ili to, što sam samo kao 4-mjesečni tečaj prolazila, a ne uz godine studiranja, uz još gro predmeta koji bi me, vjerujem, ohladili. Kako bilo da bilo, čudila sam se tad ljudima koji su u tom poslu bili i njurgali, nervozno pričali da im je dosta tog posla, ono, haaalooo, pa radiš D kulest najposao na svijetu i dosta ti je?!?! Nisam razumjela. Pa onda jesam. :)

Kao za svaku vezu, pa tako i onu s poslom, nakon nekoliko godina postoji mogućnost da se uljulja, bude jednolična, fali iskre, izazova, novih ljudi i igrica – čitaj: klijenata i drugačijeg posla. ;) Makar i to sad čudno zvuči al’ oooke. Ja o grafici i dalje. :D Po putu se i ti malo udebljaš, ostariš, presložiš prioritete, il’ ti ih život/obitelj preslože i začas postaješ i ti jedan od onih grafičkih dizajnera koji nervozno njurgaju i reže. Faktor sivila je sigurno i ozbiljan glavni klijent, koji nema slobodnog prostora za kreativu, pa se i ti s vremenom njemu prilagodiš i kalupiraš. Živimo gdje živimo, budžet igra ulogu, smionost i sloboda, a i sama borba da klijent bude zadovoljan, i to onda na račun nekog svog kreativnog gušta. Osiviš, dolaziš i odlaziš na posao, u nekom maštanju o osvježenju koje ni sam ne znaš šta bi bilo. I jasno ti je da nije stvar toliko u poslu, već i u tebi. Za sve je potrebno dvoje. ;)

Volim i sjajne slogane poput: “ako ti se ne sviđa, promjeni, sad, woohoo”, il’ tipa, “otputuj, daj si vremena pa će te već nać rješenje” – haha, da, da, e, ne bih rekla jer vrijeme šiba, brate, ne znam šta sad odmah da promjenim i to bez woohoo-a, a otputovat’ možeš do Karlovca i tamo se eventualno inspirirat’ za dalje (ako nisi štedio) il’ pobjeć’ na Maldive pa se tresti tamo i razmišljat’ kako ćeš poslije tu sreću otplatiti. ;) Pa hvala na tim savjetima i sloganima, nekako ću svojim putem. I sjednete ti & ti, kad stignete, vjerojatno bude to kroz nekoliko mjeseci i sezona, nekoliko pročitanih sudbinskih priča, pogleda i vaganja prošlosti (živjelo slonovsko pamćenje), par zdravih razgovora sa svojim pametnim al’ jednako životnim ljudima, i tucet “oče naš grafički” zašto si me napustio, nađi me opet. I nađe te, ne u Karlovcu, niti nažalost Maldivima, al’ se zbrojiš i skužiš da nema posla u kojem neće biti tih “sivih” faza, kao niti u najljepšoj vezi. ;) Malo sve osvježiš raznim kreativnim poslovima uz posao, stvarima koje te kreativno ispunjavaju, upustiš se možda i u neku avanturu traženja novog posla, učenja neke nove bliske kreativne grane i već se samim time zaiskri ta stara-nova ljubav, i opet nekako vidiš sve guštanje kao i na početku. A ponekad djeluje i malko osvježenja u staroj/poznatoj radnoj okolini sa novim, veselim mladim ljudima, pa i to zapisujem u dobre recepte za osvježenje. Do sljedećeg sivila svima, i tko zna, možda tad i u ulozi šnajderice. ;)

- Irina.

31
Mar

Social Media Management nije samo pisanje statusa na Facebooku – jeste li znali?

Volim razgovarati o svome poslu, volim govoriti o onome što radim i što me ispunjava. Ipak, ponekad me zaista opere drugačije raspoloženje i želja da me ljudi u čudu ne ispituju kakav je to uopće posao.

Odnedavno radim u Dhar mediji kao Social Media Manager, i društvene mreže moja su velika ljubav. Međutim, koliko god da ovaj posao postaje sve aktualniji, ljudi me u čudu pitaju – I što, pišeš stause na fejsu? Ne, ne radim to.

Okej, naravno da pišem statuse, ali ako mislite da je to suma sumarum ovoga posla, onda dajte priliku ovom blog postu. :) Želim vam barem otprilike ukazati što SM Manager nosi na svojim leđima i koje su osobine potrebne da bude uspješan u onome što radi, a spomenut ću tek ono najbitnije.

Vjerujem da su društvene mreže budućnost. Gotovo svaka kompanija, organizacija, društvo, klub, udruga, projekt, događaj, slavna osoba – mora imati otvoreni profil na barem jednoj društvenoj mreži. Zaista mora, ako želi ostati u trendu i zadržati svoje prepoznato mjesto među konkurentima. Danas malo tko nije prisutan na društvenim mrežama. SM Manager pritom mora odraditi jako dobar posao u predstavljanju klijenta, ali i ostalim aktivnostima koje taj posao uključuje.

Za početak, kad već volimo govoriti o „pisanju statusa“, moj je posao upravo to – biti dobar autor tekstova. Copywriting je danas osnovna sposobnost koju mora imati svatko tko se želi baviti marketingom na društvenim mrežama, ili marketingom uopće. Vještine pisanja tekstova važne su za postove, naravno. Ali, zamislite da tek otvarate neku stranicu i trebate napisati neki catchy opis i zaraditi naklonost ciljne javnosti. Zatim, kad je naklonost dobivena, potrebno je tu istu javnost konstantno držati zainteresiranima i prisutnima upravo kod nas te povećavati broj pratitelja. To bi značilo, smišljaj sve što znaš da publika poželi klikati baš na tvoje poveznice, pregledavati baš tvoj sadržaj, primijetiti baš tvoj oglas. Također, neka tvoje „sve što znaš“ bude u onoj priči koju tvoj klijent želi i koja predstavlja upravo njega.

Kreiranje i odabir vizualnog sadržaja također je jedna od esencijalnih vještina. Običan tekst je postao dosadan pored svih online vizualnih blaga koja su nam svakodnevno na pladnju. Neću se razbacivati pričom o svojim velikim sposobnostima jer tek učim raditi kompleksniji sadržaj. No, želim naglasiti kako sve što vidite od objavljenog sadržaja, nije baš samo skinuta fotka s neta. Izradi si što trebaš, i naravno, izradi što se klijentu mora svidjeti i što će publika rado primiti. Ili barem osmisli sve u detalje da dizajneri naprave apsolutni masterpiece od tvoje ideje. Koji se, naravno, mora klijentu svidjeti.

Nije sve u objavama, jer društvene mreže nisu jednosmjerni kanal prema publici. Prema tome, često radim kao korisnička podrška i moram zastupati klijenta i brend kroz komentare i odgovore na izdvojene upite. Mnogi se potrošači danas u više slučajeva obraćaju kompanijama putem društvenim mreža, nego što to rade telefonski ili mailom. Zato treba biti brz na odgovoru i oprezan s načinom komunikacije jer upravo je ona odraz brenda o kojemu govorimo. Iako se čini jednostavno, zapravo tu nastaje potreba za potpunom transformacijom kao da sama vodim dotičnu firmu i moram znati sve u detalje. Hint: naravno da ne znam sve. Hint#2: moj je posao da znam sve.

Iako tek sada dolazi na red, razumijevanje publike nikako nije manje važno od prethodno spomenutog. Prepoznavati trendove i uključiti pravi sadržaj u ključnom trenutku znači pogoditi psihologiju svoje publike i prilagoditi komunikaciju koja treba ostvariti neke dugoročne rezultate. Naravno, pritom obavezno treba pratiti njezinu aktivnost i pravovremeno uočiti što joj najbolje odgovara.

Svakodnevno pratim analitiku na stranicama naših klijenata, a izvještaj koji treba podnijeti klijentu mora mu moći pomoći u poboljšanju poslovanja. Pritom nisu samo brojke u pitanju kao jedini važan čimbenik u procjeni. Potrebno je uvidjeti o kojem je sadržaju riječ, koji najbolje „radi“ kod publike i pomaže u ostvarenju zadanih ciljeva poslovanja. Stoga, iščitavanje svih dobivenih podataka važna je vještina koju svaki SM Manager mora imati.

Usko povezano s time je i budžetiranje i određivanje ciljne publike (tzv. targetiranje) pri promotanju i plaćanju oglasa. Ako ste kojim slučajem pomislili da su sponzorirane objave tek tako plaćene, prevarili ste se. Ja sam taj oglas platila da pronađe baš tebe.

Mnoge su osobine i vještine potrebne za ovaj posao, i mnoge su od njih na individualnoj razini, kao što su stalna potreba za istraživanjem i znatiželja, kreativnost, mogućnost poistovjećivanja s publikom i empatija, proaktivnost, ažurnost, sposobnost da se nosite sa stresom na poslu čak i kad niste na radnome mjestu. Izdvojila bih i osobinu strpljivosti koja je veoma potrebna, kako s publikom koja sadržaj treba prihvatiti, tako i s klijentom koji treba odobriti tvoj komunikacijski plan za dotični sadržaj. Mnoge pak dijelove ovoga posla i vještine nisam ni spomenula. Ali, još savladajte sve tehničke potrebitosti i budite u toku s najnovijim digitalnim trendovima svakog dana i spremni ste za SM. :)

Sve ovo i još mnogo više je u poslu koji obožavam raditi. U Dhar mediji imam mogućnost raditi taj posao u izvrsnom okruženju, s mnoštvom prilika za napredak stečenih vještina i učenje novih. A činjenica je, društvene nas mreže svakoga dana upoznaju s novitetima, kako u tehnološkom, tako i u kulturološkom smislu.

- Adela.

17
Mar

Profesionalni razvoj u 20-ima: Samo da nema krvi i hladnih metalnih predmeta

Ne govorim o drugima, govorim o svojim i tuđim greškama iz kojih učim i rastem. U početku pravog profesionalnog razvoja, učim kontrolirati blesave misli i pretvaram ih u lekcije i pozitivu, dok zajedno s ostalim 20-inešto-godišnjacima zbunjeno tragam za fatalnim Nečim što bi sve moje interese povezalo u jedno savršeno zanimanje za jednu savršenu plaću. Tražimo sigurnost i svoje mjesto ispod sunca, a usput uživamo u nesigurnosti.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

Osim uživanja, nesigurnost i zbunjenost izazivaju ludo stanje svijesti koje prema van nekad zvuči malo “zločesto” – nenamjerno zločesto (želim vjerovati da je tako). Primjerice…

“E, ako ona upiše taj smjer i uzme mi mjesto na listi…” 

Svi smo mi prijatelji, kolege, pijemo kavice, druškamo se i lajkamo. Stvarno nije ironično – jesmo prijatelji. Odjednom: BAM, postali smo konkurencija. Strahujem da će mi netko uzeti MOJE mjesto na listi ili još gore, dobiti MOJ posao.

Nitko ti ne može uzeti ono što je tvoje, za što si se trudio, za što si radio. Potpuno, ali potpuno krivo je gledati na tuđi uspjeh kao na vlastiti neuspjeh.

Što sam naučila? Jedina osoba na kojoj trebamo raditi smo mi sami. Bez uspoređivanja. Uz kojeg dobrog uzora, ali bez zavisti. #samoljubav. Kako možemo očekivati da se netko iskreno veseli našem uspjehu, ako mi u svakom tuđem tražimo razloge prema kojima taj uspjeh nije zaslužen?

“Promijenila si se.”

Daaa! I jako sam sretna zbog toga. No, stvarno mi nije jasno zašto tvoj ton zvuči kao da je loša i neprirodna stvar to što nisam ista jučer i danas?

Mijenjam se svakog dana. Napredujem. Rastem. Nisam u điru u kojem me ispunjavaju izlasci i isprazni razgovori s ljudima koji me umaraju. Zasitila sam se. Zašto forsirati? Nisam postala preozbiljna, nego više ne vidim smisao u eksanju žestice koja fakat nije fina. Nisam zapostavila prijatelje zato što sam u vezi, to se samo ti i ja više ne družimo jer rastemo – u jednoj si fazi odgovaramo, u drugoj nemamo što međusobno podijeliti. I TO JE U REDU. To nije ljutnja, to nije tuga. To je prihvaćanje.

Što sam naučila? Što je manje ljudi oko mene, to je više onih pravih.

 

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

FOTO: boredpanda.com/Tijana Cvetić

 

“Da, da, vidjet ćeš ti kakav je to posao…”

… kaže On nakon što je odustao od istog. Implicirajući da ni ja neću moći. Logično, odakle mi uopće pomisao da bih ja mogla uspjeti u nečem što želim, kad čak ni ON nije uspio?

Što sam naučila? Ne mogu samo ono što ne želim. Vjerujem da to vrijedi za svakog. Kad se iz krivih razloga krene nešto raditi, rezultat je nervoza, nezadovoljstvo i posljedično odustajanje. Pod ‘krivi razlozi’ mislim na to kad kreneš nešto raditi primarno zbog profita, a zaboravljaš uzeti u obzir tko ti uistinu jesi.

Često je teško čuti sebe. Osim novčića, zvecka i okolina s uvijek originalnim uputama za tvoj život.

“Ajme meni, novinarstvo? Dijete drago, pa di baš to ideš studirati?”

Nije ovo bilo samo u maturantskim danima, čujem to i danas. Da sam prije četiri godine slušala one koji su mi govorili da bih trebala upisati puno “bolji” faks (bolji za koga?), sad bih studirala, primjerice, medicinu i vjerojatno često padala u nesvijest. (Stvarno ne volim krv i hladne metalne predmete.)

Što sam naučila? Najbolji odgovor na bilo koje uplitanje u moje odluke: osmijeh.

 

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

FOTO: boredpanda.com/ Evisa Isabella Rose

 

Trebam li pripremiti powerpoint prezentaciju za svaku kavu?

Kad s prijateljima, (budućim) akademskim intelektualcima, vodim opušten razgovor o poslu i planovima, sve se iznenada pretvori u prezentiranje dugoročnog plana karijere pred strogom komisijom. I to u trenutku kad naivno priznaš onu svoju najdublju želju, prema kojoj stremiš, možda malo i potajno. Ideš korak po korak, ni sam ne znaš kako ćeš točno doći jer se život ne može detaljno planirati. E, a na tvoje otvaranje duše i srca, tvoj ti sugovornik opali šamar popraćen dobrim namjerama: “Hm, pa to je dosta teško. (Sherlock) Kako to misliš postići?” Ako i dalje naivno odgovoriš, dobit ćeš nekoliko kvalitetno postavljenih argumenata o mogućim preprekama na tvom putu.

Gle, stvarno nemam detaljan višegodišnji plan kojim želim doći do ispunjenja svoje velike želje, ali hvala ti na ukazivanju svih mogućih prepreka koje bi me mogle zadesiti – za to i služe prijatelji, da ti dobronamjerno pokušaju smanjiti snove. (Ili je to dobronamjerno tjeranje na hardcore razmišljanje?) U svakom slučaju, to su usisivači energije. Takvi razgovori, takvi ljudi. Svoje ciljeve ne ostvarujem nekome u inat. #samoizljubavi Zato i razmišljam o uspjehu, a ne o preprekama. To ne znači da prepreka neće biti, to samo znači da će one, neovisno o svojoj veličini, uvijek biti manje od moje želje za ispunjenjem cilja. Napisat ću knjigu. Bit ću bloger. Ili možda astronaut, a možda i poštarica. Nisam još ziher. Samo da nema krvi i metalnih predmeta. Samo da ne živim po tuđim preporukama. Samo da slušam sebe!

Da, da… To je taj lijek protiv zbunjenosti i zločestih rečenica o drugima – utišati sve ostalo (novčiće, okolinu, overthinking) i slušati sebe.

Baš tada završiš na pravom mjestu. Željela sam pronaći stalni posao koji će zadovoljiti moje interese i voditi me prema mjestu gdje trebam biti. Shvaćam da me do poznatih zvijezda, do kojih se ide preko trnja, čeka puno malih koraka, ali želim da svako moje ‘trnje’ bude ispravno. Zato sam željela da je i taj stalni posao pravo mjesto. Mjesto ispod sunca – moja sunčana staza. Da mogu razvijati svoju kreativnost i na meni nepredvidive načine. U Dhar mediji prepoznala sam ono drugačije, ono iskreno, izvorno i svoje – čemu težim. Zato sam ovo zapisala u svoj rokovnik odmah nakon razgovora za posao, prije nego što sam saznala rezultate natječaja. :)

- Petra.

 

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić