17
Aug

Print VS Digital

…plus kratka lekcija o održivijem mediju i pokušaj odgovora na široko poznato pitanje: Jesu li digitalni mediji “lošiji” od tiskanih, po pitanju okoliša?

Javno mišljenje pokazalo da je zabrinutost okolišem u izmjeni rasta i pada s aspekta ekonomije, dok je u sigurnom rastu ona o korištenju papira i printanju.

Tu zabrinutost najbolje opisuju potpisi u podnožju sve više e-mail poruka: “Razmislite o okolišu prije nego što isprintate ovaj e-mail”. Iza toga se kriju na prvi pogled dobre namjere, poput poziva za plaćanje bez papira i pomoć pri očuvanju drveća – takve poruke stvaraju prividnu dilemu* i predstavljaju iznuđen izbor** koji može ostvariti neželjene posljedice.

*dilema: “Koristeći papir za printanje e-mail poruke ili za stanje na računu svjesno ugrožavam okoliš, uništavam šume/drveće”

**izbor: “Prestanite koristiti papir ili osjećajte krivnju i budite licemjeran

Pretpostavlja se da su digitalni mediji podobniji za očuvanje okoliša, te da su tiskovine negativne. No je li moguće da “digitalno” ima veći utjecaj na okoliš i predstavlja veću prijetnju stablima, rijekama, pčelama, nego što to ima papirna industrija i printanje?

Priča o održivim medijima je “loše vijesti/dobre vijesti” priča. Loša vijest je da je javna zabrinutost za šume i okoliš opravdana. Dobra vijest je da se budućnost održivosti počinje ostvarivati kroz utjecaj životnog ciklusa i tiskanih i digitalnih medija.

Istraživajući faktore za i protiv, naišao sam na informacije koje definitivno ne idu u prilog digitalnim medijima. Naime, tehnologija digitalnih medija koristi nezanemarive količine energije iz velikih industrijskih postrojenja, koje vrše određen utjecaj na globalno zatopljavanje. Greenpeace procijenjuje da će do 2020. godine baze/centri podataka zahtjevati više električne struje nešto što trenutno koriste Francuska, Brazil, Kanada i Njemačka zajedno. Ono što se manje zna jest da površinsko rudarenje ugljena (Mountaintop removal mining) stvara velika krčenja šuma, gubitak bioraznolikosti i zagađenje voda tekućica. Računala, mobilne mreže i centri podataka su povezani s uništenjem od oko milijun četvornih kilometara šumskih područja u SAD-u. Znanstvena istraživanja pokazala su da su površinski rudnici krčili enormne količine listopadnih šuma, te ubijali životinje u tekućicama i uništavali biljni svijet.

Takvih rezultata istraživanja je sve više i više, te je određenim udjelom netočno da se tiskovine i papirna industrija prikazuju kao “ubojice” drveća, dok digitalni mediji glase za “ekološki podobnu” alternative.

U razvijenim zemljama, snaga i električna energija papirne industrije je dobivena iz obnovljive biomase održivo uređenih šuma. S druge strane, ovisnost tehnologije digitalnih informacija o ugljikom-pokrenutoj energiji koja se dobiva površinskim rudarenjem ostaje nezabilježena.

Ako marite za okoliš i zdravlje šuma, trebate postati informirani o izvorima energije koje koriste i digitalni i tiskani mediji. Stoljećima prije, globalno usvajanje papira i tiskanja rezultiralo je onime, što se pjesnički rečeno navodi “krajem mračnoga doba”, dolaskom renesanse i poboljšanjem našeg života. Nova revolucija, u ovom slučaju prisvajanje održivog printanja i digitalnih medija može još jednom promijeniti naš svijet i pomoći nam pri obnovi okoliša. Ipak, ako ćemo dopustiti sami sebi da se uvučemo u upitne dileme i donošenje sforsanih odluka, ona (i dalje maglovita, nedorečena) zabrinutost za opstanak prirode i našeg okružja uskoro će postati neugodna stvarnost.

Moje osobno mišljenje jest da u današnjem svijetu, usporedba papirnog i nepapirnog nije zahvalna usporedba.

Utjecaj izmjene elektronskih podataka širi se daleko izvan sfere pisaćih strojeva, tiskarskih strojeva i samog papira. Papir je danas samo dodatak smanjene primjene prezentiranja. Sve se to dogodilo odjednom, ali nema povratka natrag. Ekonomski sustavi posve su ovisni o elektronskim informacijama. Ne brinem se baš za printanje, jer to rijetko i radim. Ako nekome želim poslati informaciju, tekst ili upute – pošaljem mu to u digitalnom obliku. Djelomično sam osviješten o trošenju energije digitalnih medija. Ipak, mislim da povratkom na papir nećemo puno promijeniti stanje. Možda pravo rješenje leži u nekim budućim smjernicama o energetici koja će zamjeniti problematični ugljen nekim novim izvorom. Nuklearnim? :)

- Bruno.

14
Jul

Ženski ili muški šef?

Različita su iskustva svakog pojedinca, a tako i subjektivni dojmovi kada govorimo o ovoj temi. U razgovoru s prijateljima došla sam do zanimljivih zaključaka.

I muškarci i žene na mjestu šefa radije će vidjeti muškarca.

Iako je potpuno jasno da ni žene ni muškarci nemaju spolom uvjetovane nedostatke (ili prednosti) koji se mogu povezati s rukovođenjem, presudni su sociološki čimbenici. Muškarci se doživljavaju samosvjesnim pojedincima čija je ambicija prirodno i poželjno stanje. Smatraju se i emotivno stabilnijima. Žena koja nastoji steći ugled na poslu ili u društvu često se susreće sa stereotipima i svakako se mora više dokazivati nego muškarac. Od žene se očekuju jednako znanje i sposobnosti, istovremeno snaga, ali i velika emocionalna samokontrola.

Neka su istraživanja pokazala da žene koče razvoj svojih zaposlenica kako ne bi postala konkurencija, te da su zaposlenice koje imaju ženske šefice sklonije depresiji, nesanicama i glavoboljama, tipičnim simptomima kontinuiranog stresa. Često se žene šefice doživljava krajnje ambicioznim osobama, spremim na sve zbog uspjeha.  No, ipak nije sve tako crno.

Imamo priliku raditi sa šeficom nove generacije.

Mlada simpatična žena iz susjedstva koja vodi uspješan posao i savršeno parira muškim kolegama u struci. Nije joj potrebno nikakvo dokazivanje svoje superiornosti jer ona sama poznaje svoju vrijednost. Dovoljno je čvrsta kada su u pitanju bitne poslovne odluke, a istovremeno osjetljiva na sve zaposlene i njihove probleme. Ona je tu jednako za rješavanje poslovnih i privatnih pitanja. Ponekad mi proleti glavom pitanje kako sve stiže. Plesati između strogo poslovnog i privatnog svijeta nije lagano. Podržava interese i uspjeh svakog od zaposlenih bio on muško ili žensko, ona cijeni rast i napredak.

A zadovoljni ljudi s takvim šefom zajedno grade ugodnu klimu sigurnosti.

I taj osjećaj, kao da si doma, nekad doista briše granice poslovnog. Nekako mi se sve to ne uklapa u stereotipe o zločestim šeficama karijeristicama koje ako nekog vole, vole muške kolege. Jer evo, ovo je šefica koja piše pjesme, a čita vaša raspoloženja onda kad to želite i ne želite. Svakako, ne možete izbjeći kopanje po problemima ukoliko su uočeni. Problemi su tu da ih riješimo, a šefica je tu da pomogne, štogod da bilo. Uz nju maske padaju jer su naprosto nepotrebne i smiješne. Dakle, ne radi se o muškom i ženskom načelu vođenja firme, nego o osobi koja stoji iza svega i osobnosti koju unosi u kompaniju i ljude s kojima gradi uspjeh. Ona zna da je uspjeh zajednički i da se ciljevi ne mogu ostvariti bez zadovoljnih pojedinaca u kolektivu. Upravo to je ključ uspjeha.

Bez obzira na spol, bitan je prije svega međuljudski odnos, a sve počinje od glave.

- Vesna.

30
Jun

Beogradska kreativa, ljubav sasvim slučajna…

Za mene oduvijek postoji neka privlačnost prema tom gradu, možda zbog odrastanja u Jugi u kojoj je Beograd bio centar, a opet ček, ček, znam i druga dva razloga: privlačna ekavica i kultni najduhovitiji filmovi na prostoru bivše Juge.

Oni ih zbilja znaju napraviti, a da ne gledaš stalno scene rata kojih ti je već dosta i vrte se u krug. Ajmo malo zaboravit na rat, ima nešto i u jadnoj svakodnevici!

IMG_0459

Odlučili smo se za putovanje vlakom, pucala me nostalgija odrastanja, ljetni odlasci teti Veri u Split vlakom. Jedanaest sati putovanja ali i šetnje vagonom, glupiranja s burazima, ugodnog gubljenja dana – najvjerojanije to mojom roditeljima nije ostalo u tako lijepom sjećanju sa troje djece al’ štaš :) Reko, ajmo dragi, bit će romantično! Hm, da, khm, ne. Romantika je izbljedila zajedno sa bivšom Jugom, vlakovi su se pretvorili u kutije bez zraka, u političke igrice sa strane HŽ-a. I ne znaš misle li oni da je tvoj IQ jednak nuli ili ipak možda to njihov, ako ih pitaš išta o nedostatku ventilacije u vagonima. Enivej, put tamo je bio čisti smijeh, jer dobro društvo, kretanje na put i interesantna destinacija čine svoje.

Vikend u Beogradu bio je neosmišljen: druženje, muvanje, upoznavanje ljudi kod kojih smo imali sreće boraviti i to je to.

A onda smo saznali da je Mixer festival u tijeku, što je kao neka verzija Dana D tu u nas, dizajnersko-kreativni festival. S obzirom na cijelodnevni ‘provod’ u vlaku, prva večer je bilo ugodno druženje kod naše domaćice. Stoga smo se drugi dan odlučili na šetnju gradom, centrom, koji nam je bio dosta udaljen od prenočišta ali u dobrom društvu ništa nije bilo teško čak niti na +30 stupnjeva toga vikenda.

IMG_0475Obavezno sam imala u planu posjetiti naravno što, dućane :) A na listi su bili Remake i ABO, dvije sjajne kreativne trgovine. Remake sa home dekor stvarima, posebnog kolažnog retro toucha, te ABO koji radi nevjerojatno sjajne cipele, oxford stila. Na moju sreću oba su zajedno na istoj lokaciji, a vjerujte mi s obzirom na veličinu Beograda to ti je divna vijest. Nekako čak nismo niti razmišljali o Mixer festivalu, al’ nas je na svu sreću prodavačica u Remake/ABO dućanu na to podsjetila te i uputila s obzirom da im je četvrt gdje se festival odvijao bila u susjedstvu – živjelo takvo susjedstvo! Kako mu se približavaš, tako su sve bolji street art uradci u radničko-industrijskom stilu. Volimo to!

 

IMG_0458Sam festival je prenajs, od štandova i kreative umjetnika i njihove ponude jer je to drugi đir. U nas na Danu D se više-manje vrte neki već viđeni kreativci, pa te veseli upoznat neke drugačije smjerove, drugi val. Oduševljena sam bila curama iz Bruke – simpatičnih plakata, bedževa, samog nekog stripovskog simple stila, duhovitih poruka. Baš po mom ukusu. Nažalost taman sam zadnje promjenjene dinare ‘zapila’ u Remake/ABO dućanu, pa sam na Mixeru na ‘suvo’ gledala :( Al, Mixer festival nudi i hrpu drugog sadržaja – interaktvnih instalacija, predavanja, radionica, izložbenog dijela, street arta, sklepanih birceva sa odličnom mjuzom, gdje uživaš u hladovini i na trenutak pomisliš da si u nekoj umjetničkoj četvrti u Berlinu. Tako se provodi lijep vikend u Beogradu: čilanje u četvrti koja odiše kreativom, opuštenošću, bez pojma o vremenu u hladovini… Do druge godine ću biti spremnija s dinarima ;)

Do tad preostaje zagrebački Dan D, koji počinje ovoga petka 03.07.,

i traje kroz cijeli vikend, pa dragi narode prošećite do Vlaške 87, kompleksa bivše vojne bolnice koja sasvim najs interijerno ugošćuje ovaj kreativan festival.

IMG_0454Usput, gosti su i curke iz Bruke, koja me baš oduševila u Beogradu, pa čuvam kune v žepu :) A Mixer je na listi dizajn festivala svakako za posjetiti, no bez upuštanja u ’romantiku’ s vlakom, radije autom, makar me tu malo plaši divlja vožnja beograđana – ovi naši penzići šta svaki dan život (ne)namjerno riskiraju prelazeći Zapruđe i Utrine, u Beogradu ne bi imali šanse ni metra preći. Ludi su vozači al’ su kao ljudi simpatični, otvoreni, spremni na priču, sa nekom spikom ‘znamo da nam je loše u zemlji al’ šta sad, od živciranja nemaš ništa’ – i s pravom. Bar ovako opuštenije komuniciraš.

Pa sa tom opuštenom i pozitivnom komunikacijom pozdravljam ovaj blog i ja – ćao!

- Irina.

26
May

It’s scary because it’s new.

Prigodan citat iz filma još prikladnijeg imena – The Internship.

U filmu Nick i Billy upadnu u Googleov program za pripravnike, i kada stignu na kampus, odjednom ih šokiraju i fasciniraju sve inovacije. U jednom trenutku, kada pored njih prođe Googleov auto bez vozača, Nick kaže Billyju moju otad omiljenu rečenicu: „It’s scary because it’s new“ – Strašno je zato što je novo, nepoznato. Upravo takav strah osjećala sam par dana prije nego sam trebala krenuti na praksu.

A tek noć prije tog ponedjeljka, mozak me nije prestajao umarati. Najčešća pitanja – što ako se nešto strašno dogodi ujutro pa zakasnim? Kakvi su zaposlenici tamo? Hoće li me prihvatiti? Hoće li mi biti ugodno svaki dan provoditi 7 sati u tom uredu? Direktorica je na razgovoru rekla da ćemo imati konkretne zadatke, no što ako ne budu svi konkretni? Hoće li mi biti dosadno? A s druge strane, što ako mi zadaci budu preteški? Što ako nešto jako zabrljam? … i tako unedogled.

I tako sam se ja tog ponedjeljka probudila, brzinski popila kavu i krenula prema agenciji. Ništa se strašno nije dogodilo i stigla sam na vrijeme. U agenciji su me dočekala, malo čudno za rane jutarnje sate, nasmiješena prijateljska lica. Tako je već u prvih par minuta pola mojih strahova palo u vodu. Nakon što mi je simpatična Manuela ispričala sve o projektu na kojem radi, stigla je direktorica Lea i najavila nam sastanak.

Wow, prvi dan i prvi sastanak! Sastanak koji me totalno iznenadio, ne znam ni sama što sam očekivala, valjda onaj tipični dosadni sastanak gdje direktori samo dijele zadatke, hvale ili kritiziraju zaposlenike. Ovdje nema toga. Ovdje je sve tako opušteno, ideje pršte sa svih strana i svačije mišljenje se cijeni. Kul, ova praksa izgleda obećavajuće.

Na kraju sastanka, Lea me upitala kakva sam s engleskim jezikom. Hmm, pa dobra valjda… „Eto super, onda ćeš sada dobiti svoj prvi zadatak.“ Yes yes yes, može, jedva čekam nešto početi raditi!

Tako sam došla do Vedrane, koja mi je objasnila da treba jednu web stranicu adaptirati sa engleskog na hrvatski. Pa kud ćeš bolje od toga, bar to nije problem. Taj je prvi dan na kraju relativno brzo prošao i izašla sam iz zgrade poprilično zadovoljna!

Idući dan slijedilo je uređivanje te iste stranice u CMS-u, s kojim sam se prvi put susrela pa je sve to bilo jako zanimljivo. Kad sam mislila da sam napokon sve sredila, ispalo je da nisam baš sve dovršila. Ups, je li to sad moja prva velika greška? Ma nije ajde, nije tako strašno, sve je okej, sve će biti okej!

I tako, svaki dan bio je bolji od prethodnog, novi zadaci, novi izazovi, nova iskustva i znanja.

Najsretnija sam bila kad sam dobila priliku raditi community management. Svaki dan novu stranicu. „Joj sorry ja sam te sad tako zatrpala sa svime!“ rekla je Vedrana. Umm, Vedrana, molim te, slobodno ti mene zatrpavaj! Super je raditi nešto, čak i kada trebaš prosurfati desecima portala da bi dobio nekakvu ideju za post, one dane kad te baš nikako ne puca inspiracija.

E onda je jedan dan direktorica došla s prijedlogom da napišem članak o emocionalnom povezivanju potrošača s brendom. Okej, mogu ja to, malo pisati o emocijama, obraditi par kampanja, not a big deal. Ali opet se javlja strah, prvi put pišem ozbiljan članak, što ako ne bude dovoljno dobro?

Taman za vrijeme pisanja tekstova, budući da je jedna od tema bila Jana, pogledala sam u svoju bočicu Jane s porukom, i na njoj je pisalo: „Ako nikada ne učiniš nešto više od onog čime si već ovladao, nikada nećeš napredovati“. I vidi čuda, baš danas, na već 5. dan moje prakse dobijem ovakvu poruku! Kao da mi moja bočica poručuje: „Gle mala, 4 dana si radila na jednom zadatku, i super si ga obavila, no danas je dan da kreneš s novim izazovom. Probaj malo za promjenu pisati tekstove za časopis o uspješnim brendovima.„

Na kraju je članak bio dobar, štoviše, dobio je svoje mjesto u novom broju magazina Brend kultura. Kada sam to saznala preplavili su me osjećaji ponosa, sreće i nervoze. Ni kada sam došla doma još uvijek nisam mogla vjerovati.

Zamisli, dođeš na praksu misleći da nećeš raditi ništa posebno i na kraju dobiješ super zadatke i povrh svega, tvoj rad bude cijenjen. Dream scenario. Najviše od svega, to je potenciralo moj osjećaj vrijednosti i još više umanjilo strah.

I to je zapravo jedan od super savjeta za obavljanje prakse, gdje god se nalazili. Ne valja se bojati novih stvari i zadataka, svaki zadatak treba prihvatiti i potruditi se oko njega što je više moguće! I u 99% slučajeva, taj trud neće ostati nezamijećen i netko će vas za to nagraditi. Čak i one dane kada vam se ne da previše raditi, potrudite se. Isplati se potruditi se. Studentsku praksu treba shvatiti jednako ozbiljno kao i prvi posao. Svakom zadatku pristupati s jednakom posvećenošću i ozbiljnošću.

Mislim da smo često na praksama možda i previše privilegirani, tj. neke sitne greške ne uzimaju nam se za zlo, za zadatke dobijemo dovoljno vremena pa nismo pod pritiskom da završimo neki posao u 15 min. Naši deadline-ovi su “kad stigneš”, „danas“, „sutra“, „do kraja tjedna“. Zato se možda i mi malo opustimo, no u svakom slučaju smatram da je i jedan zadatak obavljen u jednom danu dovoljan, tj. dobar početak stjecanja iskustva. Svaki zadatak i svaka prepreka na putu spremaju nas za stvarni posao koji ćemo (nadajmo se) danas-sutra pronaći. Koliko god se neki zadaci činili “glupi” ili “dosadni”, sve su to zadaci koje ćemo morati sami obavljati kako bi zaradili plaću. Primjerice, jedan od zadnjih zadataka bio mi je slaganje mailing liste, dakle istraživanje i kopi-pejstanje stotinu e-mail adresa. I ostali praktikantski poslovi koji su uobičajeni u agencijama – priprema adreme, press clipping, zivkanje ljudi i sl., mogu se činiti dosadnima i zamornima ali to je to, to su osnove našeg posla! Kome ćemo slati objave ako nemamo potrebne adrese?

Zaključno, kako se moja praksa u približava kraju, shvaćam da je mjesec dana prekratko vrijeme za stjecanje svih potrebnih iskustava. Ipak, dovoljno je za svladavanje osnovnih vještina.

I sad valjda na kraju mogu onako lijepo subjektivno pohvaliti sve zaposlenike ove divne agencije! Dakle, ako razmišljate o praksi i niste sigurni gdje biste ju voljeli odraditi, toplo vam preporučam Dhar mediu. Ovdje su svi toliko susretljivi, opušteni, zabavni i radišni, tako da što se tiče ekipe sigurno nećete pogriješiti! Možete započeti sa jednostavnim poslovima koji će onda postepeno prerastati u neke zahtjevnije, taman toliko da izbrusite svoje komunikacijske, organizacijske i ostale vještine. I uvjeravam vas da će se ekipa Dhar medie radovati vašem dolasku. Svi su uvijek nasmijani, spremni pomoći, ljubazni, pristupačni…ma sve najbolje! Da sada moram birati mjesto na kojem želim raditi do kraja života, to bi bila ovakva agencija. To jest, ova agencija, jer nekako sumnjam da postoji još jedna savršena agencija poput ove. Uglavnom, hvala vam još jednom na svemu, nadam se da će i nakon završetka moje prakse biti još prilika da se družimo i surađujemo.

Making a big life change is scary. But, know what’s even scarier? Regret.

- Sabina.

18
May

Kasni mi!

Jap, rečenica koju nitko ne voli čuti; najmanje oni koji ju izgovaraju. Naravno, sve ovisi o kontekstu, no teško da išta može umanjiti nevjericu, nelagodu i šok koju te dvije male riječi mogu izazvati u prosječna čovjeka…

‘Ajmo se mi ipak vratiti na početak priče, čisto da ne zbunjujem čitatelja (čitaj: šefa), ostavljajući ga s malom hrpom upitnika iznad glave. Pa eto… ovo mi je bio prvi tjedan na novom radnom mjestu nakon pune 2,5 godine nerada. No dobro, uvjetno rečeno nerada. Od te dvije i pol, godinu dana sam bila na rodiljnom (ono, neradnica, pitajte bilo koju mamu), zatim radila tri mjeseca i onda (tipično) završila na burzi (iliti: javila se na 80-tak natječaja, bila na 15-tak razgovora, poslala 20-tak otvorenih pisama raznoraznim institucijama, ustanovama, kompanijama) – dakle, poslala jednu hrpeštinu mailova na razne virtualne adrese (dobro, bilo je tu i dobre stare pošte).

I onda mi se lijepo prvog radnog dana dogodila ova grozota: kasne mi svi mailovi, i oni dolazeći i oni odlazeći… E sad, to možda ne bi bio problem sam po sebi (iliti kako ja volim reći: per se), da nisam na potpuno novom radnom mjestu, na potpuno novoj radnoj platformi i s potpunom novim kolegama. Osjećaš se – u najmanju ruku – izolirano i neuspješno. Vucibatina! Jer, u današnje vrijeme, slanje mailova je otprilike bitno koliko i disanje. Send/receive = izdahni/udahni. A još je gore, kao u mojem slučaju, kada ga pošalješ i onda ga nitko ne dobije. I nema ga, i nema ga, i nema… K’o da pričaš u eter, a feedbacka niotkud; k’o da pričaš sam sa sobom…luđakinja. I tako, dok On ‘putuje’, kolege ti postavljaju sasvim legitimna i očekivana pitanja: “Si vid’la mail?; Si mi napravila ono?; Si dobila memo/tekst/šprancu?” A ti imaš najgluplji odgovor ikad: “Ma neee, znaš, kasni mi…mislim, mail.”

Zanimljivo, sugovornik, bio on muško ili žensko, stariji ili mlađi, iskusniji, neiskusniji, podređeni ili nadređeni, uvijek ima istu reakciju… razrogačenih očiju, on high pitch glasom i polusumnjičavom (ipak sam ja plavuša) intonacijom pita: “Pa kak? Tu ti nekaj ne štima.” Da, i stvarno ne štima. Jer, u današnje vrijeme hektičnog tempa, brzina je postala presudna. Kako – sasvim nepoželjno – radni dio dana postaje sve duži, a onaj privatni sve kraći, tako nam život po nekoj svojoj novoj logici zadaje neka nova, meni dozlaboga nerazumljiva pravila: budi fit!, budi up-to-date!, smij se!, (u međuvremenu) skuhaj!, prilagodi se SVAKOJ situaciji u SVAKOM njezinom detalju – i to je sasvim okej (imamo li izbora?). U protivnom, u raskoraku si između polazišne točke i cilja. A cilj, ma kakav god on bio, zamišljen je kao uspjeh. A uspjeha nema bez popratnih tehnoloških pomagala kao što je, primjerice, jedan dobar, stari mail.

I ma koliko njegova važnost bila zgurana u pozadinu nekih novih platformi za komunikaciju, u nekim momentima On je najvažniji na svijetu, velik k’o kuća. Spašava glavu!

Dobra je stvar ako ti kasni samo – mail. Za sva druga kašnjenja nema se više vremena… a ni živaca. :)

- Lana.

12
May

Google+ DA ili NE?

Google+ u Hrvatskoj? Ne pretjerano. Google+ je najnepopularnija društvena mreža i dalje.

Mnoge firme imaju otvorene profile, no uglavnom su oni neaktivni ili zanemareni, čast izuzecima. Nije ni čudo s obzirom na veliku konkurenciju koja se događa na mrežama poput Facebooka,  Twittera ili Instagrama, koga briga za G+?

Prema istraživanju iz 2012. godine, čak 23% tvrtki u Hrvatskoj je prisutno na Google+ mreži. Danas ih je možda malo više. Ono što je zanimljivo brendovima koji razmišljaju o bacanju sidra i na tu platformu, je većinska muška populacija (čak 63%) i najveći broj korisnika iz SAD-a. Zgodne informacije za formiranje svoje publike, zar ne? Ajmo dalje. Gledano na svjetskoj razini, Google+ je 3. po redu društvena mreža po popularnosti. Čak 300 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Prvi je, naravno, Facebook kojeg slijedi YouTube. Možemo reći da je Google+ logičan odabir ako vam se ciljana skupina sastoji od stranaca, uglavnom muškaraca, još ako ciljate baš na SAD, savršeno.

google-plus-demographics-infographic

U posljednje vrijeme kruže vijesti da je Google+ neslužbeno službeno mrtav, odn. živi mrtvac. Zombi. Google+ je zombi. Naime, TechCrunch portal je objavio da su se dogodile promjene u postavu njegovih zaposlenika, tj. da je kreator Googla+ Vic Gundotra napustio firmu čime se dogodila preraspodjela timova koji su činili srž Google+-a. S druge strane, Marketing Land objašnjava što to Google+ namjerava izmijeniti i koje su posljedice za marketing i poslovanje.

Ako pročitate ta dva članka, možda ćete se i predomisliti oko otvaranja Google+ profila ili potpuno odustati od te društvene mreže. Sve ovo što piše su činjenice i Google+ možda još zbilja neće dugo opstati. Ja ću vas probati uvjeriti u suprotno.

Kada opisujemo različite društvene mreže, svrstavamo ih pod tipove, npr. Facebook je zabavan, Twitter je informativan, Pinterest je kreativan, Instagram je #popularan itd. Za Google+ bih rekla da je ozbiljan. Tamo se mogu naći ozbiljne i podugačke rasprave, a sa kvalitetnim sadržajem, poput fotografija, videa ili blogova.

Google+ je uspješna zajednica mislioca, pisaca, fotografa i još mnogih drugih. Kao čest posjetitelj Google+-a i osoba koja na toj društvenoj mreži gradi brend, mislim da svatko tko ju stvarno, istinski, svakodnevno aktivno koristi neće misliti da umire. Ili da je polumrtav. Različiti ljudi imaju različite poglede na temelju različitih ideala.

Oni koji se svakodnevno služe Google+-om i koji na toj mreži grade brend, poslovanje ili osobni profil, znaju da su Communities (zajednice) glavni adut ove društvene mreže. Dijeljenje sadržaja nikad nije bilo jednostavnije i kvalitetnije – odabereš Community koji tematski odgovara tvojem postu i podijeliš ga njegovim članovima. Jer njih to uistinu zanima. Nema boljeg community managementa od toga da si u srž pogodio svoju ciljanu skupinu koja ti nerjetko iskomentira sadržaj što dovede do prave male rasprave, koja ti da +1 (relevantno likeu na Facebooku) i podijeli ga na svom profilu. I još dobiš novog followera. Naravno, uvijek je dobro podijeliti sadržaj i public, no iz vlastitog iskustva Communities su redovito imali bolji učinak.

Google+ je dokaz koliko je sadržaj postova koji se dijele iznimno bitan i cijenjen, jer i bez oglašavanja on dobiva svoju pravu publiku koja reagira. Iako je na Google+ mreži moguće dijeliti i video sadržaj i linkove, slike su daleko najefektniji način kako privući publiku, čak i preko Communitya. Kao i na ostalim društvenim mrežama, poput Facebooka, Instagrama ili Pinteresta, na Google+-u također prednjači vizualno.

Touristar TV, koji je svoju karijeru na društvenim mrežama započeo na Facebooku, na Pinterestu i Google+-u je zaživio početkom 2013. godine. Pokazalo se da je aktiviranje profila na Google+-u bio najbolji potez za jedan takav turistički brend koji danas broji preko 350 followera i preko 550.000 pogleda. Oni rastu iz dana u dan, a ono što je najvažnije jest to da publika postoji. Kvalitetan i zanimljiv sadržaj, englesko govorno područje, tematika uvijek zanimljiva strancima te konzistentnost u komunikaciji pokazala se kao pun pogodak. Nula dolara, nula eura, nula oglašavanja. Samo sadržaj.

Pa da se osvrnem na pitanje iz naslova: DA, svakako. Zašto ne isprobati nešto što vam je nepoznato i sami odlučiti da li vam se isplati ili ne. S malo utrošenog vremena i truda vidjet ćete ima li smisla. Uostalom, ako i ne bude, uvijek možete reći da Google+ mrtav :)

- Vedrana.

4
May

Spremni na improvizaciju?

Improvizacija, što je to? Pitanje koje si ljudi rijetko postavljaju. A odgovor bi bio nešto poput: aktivnost izrade ili stvaranja bez pripreme u trenutku izvedbe - dakle, spontanost i snalažljivost -WELCOME!

Tijekom godina upoznala sam puno ljudi na različitim pozicijama, različitih dobnih skupina, karaktera, stavova i moram priznati da mogu nabrojati na prste obje ruke one koji su spremni na improvizaciju, bilo u privatnom ili poslovnom životu. Zašto ih je toliko malo? Strah, sram, nesigurnost, momentalna blokada ili ono najjednostavnije – linija manjeg otpora „nisam ti ja za to!“. Najsigurniji je poznati teren te je potrebno hrabrosti kako bi čovjek razmišljao „out of the box“.

Moram priznati da sam u poslovnom kao i u privatnom životu jedna od onih koja voli raspolagati sa svim informacijama, čak i onima koje u tom trenutku baš i nisu bitne, ”al’ nek se nađu jer od viška glava ne boli”. Na svaki životni izazov moja znatiželjna osobnost ima jedno potpitanje, ma što jedno, tri potpitanja. Što raspolažem s više informacija, lakše ću improvizirati… vjerujte isprobala sam bezbroj puta.

Idealna situacija bi bila: planiraš, pripremiš sve i ide glatko bez ikakvih problema. Zvuči utopijski ali negdje to postoji, zar ne? Iskustvo mi govori drugačije. Veliki, mali, zahtjevni, čudni, zanimljivi projekti, sve sam ih prošla. Pa čak i uz najprecizniju i najorganiziraniju pripremu, bilo je pregršt situacija u kojim sam morala improvizirati. Kako? Spontano. Iako, moram priznati da sam u nekim situcijama iznenadila i samu sebe. Kod improvizacije vremena nema puno, mozak radi sto na sat i u tom trenutku najbolji su  prijatelji snalažljivost i kreativnost.

Dok su neki rođeni improvizatori, drugima ostaje opcija već poznatih trikova koji im pomažu kako bi sve prošlo što bolje, kao: imaj sve napisano – jedan veliki šalabahter; fokusiraj se na ono što radiš i govoriš, vježbaj pred ogledalom, planiraj sve do detalja i slično.

Svi vole davati savjete i praviti se pametni al’ treba uzeti u obzir da smo svi različiti i da svatko treba naći način koji njoj/njemu najbolje odgovara. Googlajte, pripremite se, počnite improvizirati na malim stvarima i uvijek koliko ste spremni ili nespremni.

Jer svi savjeti koje vam mogu dati sažimaju se u jedno – SLUŠAJTE SVOJU INTUICIJU, ona zna najbolje! Sretno! :)

- Manuela.

30
Apr

Always look back and your “back” can be your future..

Biti prvi, pomicati granice i uvijek biti drugačiji – definitivno je ono što bih prvo rekla o sebi.

Vjerujem da je nemoguće samo riječ, da postoji apsolutno sve što mogu zamisiti, da se sretne stvari ne događaju samo u bajkama sa floskulom “Lived happily ever after” i da je svaki strah samo test. Nove stvari uvijek uzimam kao pozitivan izazov, određeno iskustvo i konstruktivni dio životnog puta.

Nijedan prvi put naravno nije lak, predrasude, razmišljanja, razne analize… misao “izbija” misao.

Nakon dugo vremena obuzeo me strah, ali ne onaj pozitivan, od kojeg imaš leptiriće u trbuhu i koji te prestravljuje, ali s nestrpljenjem čekaš da se dogodi što se dogoditi treba. Odabir nove radne atmosfere, burza je prepuna firmi koje te “žele”, koje “žele” podijeliti svoje znanje s tobom, “naučiti” te nešto novo jer si ti buduća nada struke. Nastavit ćeš ono gdje će oni jednom stati, hvaliti se svojim mentorima i onima koji su zaslužni za to, koji su te usmjerili da dođeš do toga gdje ćeš sutra biti.

1237982_10155516921915331_6608214032321765974_n

10:00 burza je otvorena – pedeset ljudi u tom trenutku klikaju na svoj odabir i termin koji žele… ali što JA želim? Odabir je bio jednostavan. Idem na element iznenađenja. “Dhar media”. Klik.

U nedostatku informacija i znanja o svom odabiru, kao i svaki zemljanin 21. stoljeća automatski “googlam” – Dhar media je u tom trenutku najtraženiji pojam na svijetu. Što je ovo? Tko ozbiljan radi ovakvu web stranicu? U današnjem poslovnom svijetu nema mjesta za vesele boje, opušteni dizajn, za slike s radnih sastanaka punih nasmijanih lica i motivirajuće duhovne citate… – naivno razmišljam.

Prvi dan je prošao… vozim se tramvajem prepunim namrštenih, tužnih i bezličnih lica i osjećam kako se moj osmijeh izdvaja u masi, pomalo zbunjena ali sretna.

Kako su dani prolazili, tako se moj STRAH pretvorio u onaj strah s leptirićima, iščekivanje sutra i buđenje s osmjehom. Sve ono što “poslovni svijet” iliti “ozbiljne uspješne firme” nameću – definitivno nije ono za što se Dhar media zalaže.

Kod nas je uvijek sve u bojama, lica su uvijek nasmijana, radni sastanci izgledaju kao razvijanje ideja kroz smijeh i razumijevanje. Kreativnosti ovom malom teamu apsolutno ne fali, jer su vidici široko otvoreni, sve je dopušteno, nijedna ideja nije loša, oblikujemo je. Team building se odvija svakodnevno za vrijeme doručka, ručka, kave, pauze, posla – uvijek. A radne kolege, radne kolege su nešto što je teško riječima opisati… svatko ima svoje posebnosti, ali sa sigurnošću mogu reći da svatko od njih ima nešto zajedničko – s veseljem dolaze na posao i raduju se novom radnom danu i svojoj poslovnoj obitelji!

Oni zbilja žele da se ponosite time što su vam mentori, prenjet će vam i više znanja nego ste mislili, stalo im je da se osjećate dijelom ove obitelji i uvijek će ukazivati na to. Mozda opijena bojama, smijehom, prihvaćanjem ili previše čistim zrakom za koji je zaslužan Manuelin cvijet kojemu povremeno i tepa, ja sam otkrila da postoji radno okruženje u kojem bi htjela doživotno raditi, koje izvlači ono najbolje od vas i koje vas potiče na više, ne tlačenjem, nego prihvaćanjem vas samih, vaših ideja, rada, a sitnice koje ne primijetite da ste napravili dobiju svoje hvala.

Tako ću i ja s tugom, jer je prošlo moje vrijeme kod Vas samo reći, HVALA Dhar media!

‘Just remember.. I’ll turn my back and it will be my future. See you soon.’

- Zrinka.

28
Apr

Van kutije

Opaska: ovaj tekst se odnosi na izradu individualnog dizajna, ili dizajna-za-klijenta koji daje punu slobodu dizajneru. Da, sigurno, ako takvi uopće i postoje :P

Kako se populariziran (i turboisklišeiziran) izraz Out of the box može upotrijebiti u svakoj sferi društva, ovdje ću pokušat prikazati osobno (i dakako, dizajnersko) stajalište istoga.

Zadnjih mjeseci/godina/desetljeća svjedoci smo mnoštva samoniklih, neovisnih i individualnih produkata serviranih iz ruku industrije dizajna. Razvoj medija i zaluđenost njima omogućili su sve veću, samorastuću količinu web stranica, blogova, društvenih mreža i servisa, interaktivnih web medija, pa čak i sve raznovrsnije ponude tiskovina (koje se bore s vlastitim minućem). Ono što je zanimljivije, većina nabrojanog je u mogućnosti prosječnog pojedinca bilo koje dobne skupine, neovisno ima li iznadprosječno geekovsko-programersko-dizajnersko znanje ili ne.

Štoviše, pojedinac ima punu slobodu derivirati vlastiti život u, recimo, svoj website. Ne samo sadržajno, nego i grafički. Vremena u kojima ovisimo o nekoliko opcija i definiranih templateova polako odlaze.  Dovoljno je posjedovati fotić ili kameru ili skener, imati omiljen font i boju i, naravno, želju. Takav dizajn uključuje realistične motive svakodnevnog života, poput rukom nacrtanih oblika, (besplatne!) neobične fontove i slike (zahvaljujući porastu besplatnih neobičnih galerija fontova i slika), uzorke papira i materijala odjevnih predmeta, organske teksture, črčkarije i skice… To i nije veliko iznenađenje, s obzirom da navedeni elementi uspješno kombiniraju osobnost i zanimljiv dizajn tamo gdje fail-aju svi oni bezlični, blješteći, kvazi-3D gumbi, animacijice, comic sans font, te sve moguće utvare pretpovijesnih web stranica i web servisa i njihovih sučelja (poput starog Myspacea, MSN-a i Yahoo-a). Osobni dizajn mora biti osoban i vrlo friendly, ali i dostavljati čovječnu komunikaciju sadržaja u karakterističnom rješenju.

Out-of-the-box dizajner čak ni ne mora imati idejnu strukturu i kompoziciju “projekta” kojeg želi ostvariti, već se može osloniti na svoju spontanu kreativnost, jedinstvenost i oku privlačan kaos. Svako razbijanje okorjelog, određen-broj-stupaca i sadržaj-ispred-grafike standarda je dobrodošlo.

Tako sam si ja uzeo u zadatak: u četiri slijeda izraditi layout članka (u ovom slučaju tiskovine, premda isto vrijedi i za web platforme), od onog strogo definiranog, sve do razigranog i živahnijeg pristupa dizajniranju.

blog3

Neću navoditi što sam napravio niti zašto sam to nešto napravio, iz dva razloga. Prvi bi bio spontanost prirode ovog zadatka – nisam razmišljao uopće, jednostavno sam se poigravao s vizualnim elementima, primičući u prvi plan one koji su kompleksniji i upečatljiviji, od onih, jelte, “drugih”. Drugi razlog je ohrabrivanje šačice dizajnera (i onih koji se tako osjećaju) da izađu iz kutije definiranih korita i margina. Na slici se ne mora nalaziti cijeli motiv, dovoljan je detalj. Nemojte se bojat ljudima rezati glave, nije sve u glavi. Ne bojte se ni praznina, jer one mistificiraju kompoziciju. Obojani okvirići ne moraju slijediti stupac. Tekst može prekrivati sliku. Raspali slike koliko god možeš, svi smo mi djeca u duši. Uglati oblici ne moraju biti pravokutni, još manje jednakostranični.

Nemojte biti ukočeni okvirima i slijepo se držati svih mogućih načela vizualne estetike. Pravila su tu (i) da se prekrše. Elementi ne moraju biti i simetrični i uravnoteženi, razmaci ne moraju biti jednaki kroz cijeli dizajn, ritmička vizualna struktura i ponavljanje, s blagim naziranjem zlatnog reza nije univerzalno načelo individualnog dizajna. Ključ je u ravnoteži striktnog reda i potpunog kaosa. Optimiziranje, nijansiranje, črčkanje – ipak je to dizajn u svojoj srži. Tamo gdje je prisutno poravnanje po širini, napravi potpuni kontrast vrijednosti elemenata po visini. Ako je više od 10% teksta naglašeno, svedi boje i fontove na minimum. I tako dalje.

I kada uništiš “kutiju”, onda se eventualno vratiš u zbilju, u one iste zidove – ovaj put sa saznanjem da ih bez problema razbiješ.

- Bruno.

20
Apr

Za što si specijaliziran? Paaa… za sve?

Često u razgovorima sa (nažalost) nezaposlenim frendicama čujem bizarne, na kraju i presmiješne priče o oglasima za posao; tipa – ‘tražimo vrhunskog slastičara, koji ujedno zna poljski jezik i češko staro pismo, ima oko i talent za fotografiranje hrane, i svoju opremu naravno’. Pitaš se pobogu, hoće li se doista pojaviti takva osoba, te koji je to individualac, a i srećković kada nije imao ni konkurencije, ili jest?!

Enivej, takav tip ‘zna sve – specijalizacije’ je kod nas sasvim normalan i tražen. Premalo tržište i premalo poslova, a poslodavac bi da se posao vrhunski obavi, da plati – ako bog da nikad ili što kasnije i manje moguće – no, to nije moja tema, niti specijalnost ;)

Nemam ništa protiv šireg znanja, što više, to bolje, zašto ne! Problem nastaje kada se dogodi da od svih stvari koje poznaješ/radiš, niti jednu ne uspiješ skroz izučiti, i postati ‘master’. Jer jednostavno ne stižeš. Toliko je toga što bi htio i/ili  moraš da vremena i prostora za specijalizaciju jednostavno nema. Ponekad mi se čini da bi bolje bilo znati samo jedno ali u potpunosti, a opet s druge, fora je znati i mnogo toga, pa makar bar onoliko koliko stigneš. A priroda posla mi i je takva, da skoro svaki dan učim i otkrijem nešto novo, pa sam i hepi kad to savladam, dokažem si da mogu.

Osobito se sjećam razdoblja kada sam kao jedina grafička dizajnerica radila M&B magazin. Taj posao uključuje mnogo toga – obrađuješ i prilagođavaš fotografije, uređuješ vizual pojedinih tema, posebno se baviš samo naslovnicom koje je bitna jer ona će se prva uočiti na kiosku, pa prilagođavaš teme potrebama oglasa, pr-ova, i svega što se u njemu mijenja u samom hodu jer je to jednostavno tako. Uglavnom si u gužvi, strci jer treba sve te tekstove na kraju  još jednom ispravljati sa novinarom, urednikom…eventualno mijenjati teme u zadnji čas. Uglavnom, skupi se toga da ti glava gori :) Ali na kraju kao finale magazin odlazi u tisak. I kada su svi zadovoljni možeš odahnuti i osjećaš zadovoljstvo učinjenim.

Često si dan kasnije pomisliš, ‘a mogla sam bolje riješit onaj vizual’, ili ‘da sam barem stigla sliku drugačije izrezati’ ali gotovo je. A onda ti dođe pohvala i to iz same glavne izdavačke kuće M&B magazina, dragih nam Engleza, a u mail-u stoji kako im se jako sviđa novi broj, kako je naslovnica prelijepa (što je doista i bila :)) i da svaka čast našem grafičkom TIMU na tome. A ti sjediš i smiješ se jer grafički TIM si samo ti, jednina ali totalno. Dok kod njih sjede ljudi koji su zaduženi samo za obradu fotografija, drugi vjerojatno za biranje boja itd., pomisliš si kako je privilegija danas u grafičkom poslu biti specijaliziran. A opet, nakon ovakve pohvale, sretan si da sve to znaš sam napraviti. Ok, nećemo se zavaravati jer će i kolege iz firme vjerojatno čitati ovaj blog ;) – jasno da ti tu i tamo kolega grafičar/dizajner sa susjednog stola pomogne ako zatreba, pitaš šefa za mišljenje ako nisi siguran ili nešto ne znaš, ali zato se niti ne očekuje da ćeš biti super u svemu, već da imaš želju i potrebu za novim znanjima i izazovima koje ćeš moći ukomponirati u ono već stečeno.

Na kraju krajeva, pa i ovog bloga, rekla bih: uči, radi, razvijaj se, nikad ne znaš kada će ti tvoj interes za češko staro pismo, znanje poljskog zbog kojeg su ti se rugali u školi, talent za pravljenje kolača ili strast prema hobi fotografiji za koju si od prve plaće kupio svu opremu i zatrebati.

- Irina.