12
Sep

Perspektiva 2.0: Kako sam (p)ostala uzbuđeni prvašić

„Voda od rajčice. Toliko izražajan okus rajčice, a skroz je prozirno. Zamisli. Kaj sve možeš napraviti. Molekularna gastronomija. Zbog takvih sam se stvari zaljubio u kuhanje,“ kaže chef. Otprilike. To je dio koji sam zapamtila iliti shvatila.

Nastavio je sa žarom pričati o fascinantnoj stvari soli, o tome koliko toga smo naučili krivo pripremati i koliko toga možemo s hranom. Dok je on pričao, a ja pokušavala shvatiti, u glavi mi je ostao ovaj dio – „zbog takvih sam se stvari ja zaljubio u kuhanje“.

Zaljubiti se u posao.

Klasično, okrenula sam stvar na sebe i dubokoumno se zapitala: a kad sam se ja zaljubila i u što to točno? I blago njemu što zna odgovor na ta pitanja.

Zaljubila sam se u otprilike pet tisuća stvari jer bih ih toliko htjela raditi. Sve su bile u tom nekom području komunikacija, književnosti, riječi, glume, kazališta. S 12 godina odlučila sam postati televizijska novinarka. I to je usmjerilo moje odluke.

S obzirom na svoju snažnu odlučnost, pa čak i inatljivost, moram sebi, a onda i svijetu pokazati da znam što želim.

Ha, smiješno, mala Petra. Kad sam došla do točke u kojoj to trebam i ostvariti (treća godina studija novinarstva), shvatila sam što to zapravo je. I shvatila da to ne želim. #onokad se tvoja percepcija ne poklapa sa stvarnošću. Što tad?

Pozovi se na kavu i razgovor počni s „Gle…“

Znaš da nakon „Gle…“ slijedi nešto ozbiljno.

Moje višemjesečne kave sa samom sobom kratko su zaključile: „Gle, to nije za tebe.“

Foto: Pinterest

I utorak, i srijeda, i četvrtak…       Foto: Pinterest

Kad shvatiš da tvoje dosadašnje želje i planovi zapravo uopće to nisu, pljusni se. Onda ti pogled ode u drugu stranu. Znaš što je na drugoj strani? Mogućnosti!

Da, vidiš mogućnosti. Ja sam vidjela društvene mreže. Odmah smo kliknuli. (Primijeti igru riječi.)

Moj sljedeći totalno opušteni korak bio je napraviti plan za budućnost jer sad stvarno nema više zezancije. Doslovno, kupila sam novu bilježnicu i na prvu stranicu napisala plan do osvajanja vlastitog staklenog ureda.

Zaključila sam da mi što prije treba neko obrazovanje! Plan je bio: osvojiti stipendiju za besplatno školovanje, ići tih pet, inače nekoliko tisuća kuna skupih, subota na predavanja, postati vrhunski community manager, dobiti genijalan posao, pa jednog dana raditi u nekom genijalnom zimskom vrtu, staklenom uredu, kako god. Ono, Instagram idealnom.

I prvi me korak zeznuo.

I dobro da je.

I bez silnih koraka, dobila sam taj genijalan posao.

Kako?

Prvo, učila sam sama. Ako počneš biti sumnjičav prema tome jesi li na čisto s tim koje te područje zanima, razmisli o tome što guglaš. Guglanje je očito postalo sinonim za istraživanje, ali ‘ajmo to proširiti na konferencije, predavanja i radionice koje škicaš i upisuješ (nadam se), ljude i ekipe čiji rad pratiš, ljude kojima pozitivno zavidiš jer su tvoj potencijalni uzor. Kad sam nešto kreneš učiti i istraživati  – to je tvoje područje interesa! Baš to. Ne tjeraju te kolokviji, ispiti, seminari, pa ni okolina, jer tko te može „natjerati“ da svoje slobodno vrijeme, vrijeme koje kreiraš najslobodnijim odabirom, potrošiš na upijanje informacija koje te ne dotiču ni u kom pogledu?

Primjerice, novinari se informiraju, zar ne? Mene su dnevnici i portali užasno umarali, iako mi je bilo zanimljivo učiti o samom funkcioniranju medija. Upisala sam medijsku akademiju za studente jedne od naših vodećih medijskih kompanija i naučila koliko kotačića postoji u tom sustavu. Iako sam shvatila da nijedan od njih nije za mene, ipak sam se lakše oprostila od novinarstva znajući da svoje ideje mogu iskoristiti u mnogim drugim područjima. Moje daljnje guglanje se poklopilo s kolegijem Društveni mediji i – bam. Dogodila se ljubav. Eto nas – u sretnoj vezi s društvenim mrežama već dvije godine.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Drugo, kreirala sam. Praksala se! Uz moj prvi pravi pravcati posao (ovaj u agenciji), vođenje društvenih mreža je moj honorarni posao, ali i moj hobi.

Poslodavci cijene iskustvo. Stvori ga! Moje prvo iskustvo bio je projekt na faksu – za ocjenu. Dio tog projekta i nakon popunjenog indexa napreduje, a i jako je ukusan. (Da, o hrani.) To je taj hobi dio zbog kojeg sam dobila svoj prvi honorarni posao, a taj je honorarni posao jedan od razloga zbog kojeg sam dobila posao u agenciji. I onda još jedan honorarni. Praksa, praksa, praksa!

Najteže mi je bilo odlučiti kada smijem početi raditi, kada sam dovoljno naučila? Nemam neku diplomu za uspješnu samoedukaciju, nemam dokaz da sam spremna. Potaknula me rečenica odlične blogerice Jovane Miljanović, a nadam se da će još nekoga: „Umesto da stalno skupljamo i skupljamo novo znanje, možda je bolja taktika da krenemo da koristimo ovo što već imamo!“

Praksom se znanje množi, stvarno da.

Treće, čitanje. Članci da budem u toku, blogovi (digitalnih agencija) da učim na primjerima, knjige za kreativnost.

Sve je to i dalje u procesu jer tek sam na početku odličnog puta! Kao uzbuđeni prvašić.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić

Iako je ovaj tekst planirano trebao biti samo o tome kako učim, shvatila sam da me moj pomak naučio i nešto o meni. (Rekla sam već da u svemu dubokoumno tražim dubokoumnu poruku za dubokoumnu budućnost.)

Za početak, hrabra sam. Dopustila sam si da prerastem svoje (stare) želje!

Iako se to ne čini kao preveliki korak jer boo-hoo, prešla s novinarstva na društvene mreže, za mene to i je bio veliki korak. Otvorila su mi se mnoga druga vrata, a da bih kroz njih ušla, tome se moram posvetiti. Za ono što mene interesira, faks mi daje obrise. Dalje sama. Hoću li to učiniti ili ne, bit će dovoljan pokazatelj je li to stvarna želja i cilj ili hir.

Kad se sjetim svoje bilježnice s planom do staklenog ureda, izgleda da kad me ulovi panika zbog promjene želja i vizija, imam potrebu isplanirati sve – valjda da mi se to ne bi ponovno dogodilo? Haha, događa se ponovno i sad to obožavam. Sad znam da sam u konstantnom i ovaj puta svjesnom procesu promjene zanimanja. Ne radnog mjesta, ne fakulteta ili nečeg sličnog. U procesu sam kreiranja svojeg savršenog zanimanja. Sve do sljedećeg savršenog.

Sad znam da je to dobro – jer znači da konstantno rastem. Ne ukalupljujem se. Gledam u budućnost, bez da ju planiram. Ideš korak po korak, knjigu po knjigu, članak po članak, konferenciju po konferenciju, lekciju po lekciju. Ideš, grabiš. I budeš sretan što radiš u okolini koja ti to sve omogućava. Koja je poticajna!

Na svoje česte potrebe za manjim i većim promjenama sada gledam kao na napredak. Perspektiva 2.0. Update-ana.

Ne brzam, ne lupam, ali idem prema tome nečem novom. Zato mi je važno da budem u otvorenoj okolini, u onoj koja me sama po sebi može iznova potaknuti da se pitam jesam li ja – ja. Nikad na posao nisam gledala kao na „samo posao“. Jer kako nešto što čini velik dio mojeg dana i prostora u mislima može biti „samo“? To pričaju ljudi koji odvajaju „poslovno“ i „privatno“. Shvaćam određeni odmak, ali kako da „privatno“ ne pričam o poslu? To bi značilo da ne pričam o svojim željama, ciljevima i planovima. Za neke, to bi značilo da ne pričaju o stresu i problemima.

Kako čujem, ima takvih okolina. *ubaci sve hrvatske žalopojke*

U mojoj #dhar okolini, ambicija i mladost nije jednako nadobudnost, miran si i svoj, a ne pod konstantnim stresom. Ako nemaš, i tebi želim isto. Jer u nemiru zaboraviš zašto si odabrao baš taj posao i na što te on motivira. Zaboraviš na vodu od rajčice, koliko je sol fascinantna stvar ili koliko su društvene mreže moćna igra. Meni je draže biti uzbuđeni prvašić, koji iako tu i tamo želi provesti radni dan doma pod dekom, više voli svoj crveni ruksak za bilježnice, pernicu na kat, rokovnike i papiriće pune ideja, želja i dobrih informacija. (Ok, nema pernice na kat, ali bilo bi fora.)

- Petra.

Foto: Petra Sedlanić

Foto: Petra Sedlanić