18
Aug

Za dobar početak okružite se dobrim ljudima

Nekih ne toliko davnih, ali ipak minulih godina, dok sam bila nešto mlađa (iako, i sad se smatram, a i drugi me smatraju – poprilično mladom), jedan od mojih najvećih „strahova“ bio je taj da se moju ideju, moju želju, ambiciju ili priču ne doživljava ozbiljno. Neovisno o kojemu je krugu ljudi riječ, je li to doma, u školi/faksu, među prijateljima ili na poslu, teško sam podnosila rečenicu „Još si mlada, imaš toga za naučiti“ ili „Glava je tebi u oblacima, čekaj dok malo narasteš“. O mudrijašima, koji su znali što je najbolje za mene u životu i da biram krivi i neperspektivni studij, da i ne govorim.

Danas živim film prepun mogućnosti, upravo zahvaljujući svojoj glavi u oblacima, mladosti, studiju, a ponajviše – ljudima koji me okružuju.

U situaciji u kojoj se često nalaze mladi ljudi mojih godina, kontinuirano se preispitujući o sebi i onome za što jesu ili nisu predodređeni, vjerujem da je važno upitati se s kime radimo ono što radimo, tko je tu za nas u poslu, ljubavi, kao rame za plakanje, da nas savjetuje ili spusti na zemlju, da nas usmjeri tamo gdje pripadamo. Zasigurno ne samo u dvadesetima, već u svakom periodu svoga života, ali vjerujem da je spomenuti period u mnogočemu poseban.

Dolazim iz malog mjesta, iz sredine gdje nas nikad nije bilo mnogo, gdje se štošta znalo i poznavalo, a rijetki nisu bili najpametniji na svijetu. Još kao klinka bila sam svjesna da trebam novu sredinu, nova razmišljanja, bezbroj njih, upoznati puno ljudi i s puno njih se rastati. Dolaskom u Zagreb, učila sam kroz studij, kroz hobije, poslove, volonterstva, sport, (ne)studijske aktivnosti, ali najviše sam naučila kroz ljude. Netko nije uzalud jednom rekao da je najbolje učiti iz tuđih pogrešaka da se isto ne dogodi i tebi jednom dana. Ne mogu reći da sam uspjela slijediti taj naputak, ali često sam pronalazila svoju „besplatnu literaturu“ u ljudima koje sam odlučila zadržati u životu. Danas svoje iskustvo ne brojim u znamenkama radnih mjesta, njihovoj različitosti, satima volontiranja i stranicama životopisa. Evaluiram ga kroz ljude koji su tada bili tamo, koji su me poticali svakodnevno na „još malo, još samo malo“, cijenili moj interes i trud i naučili me  svemu što danas jesam i što cijeni i poštuje netko treći. Odlučila sam ostati uz one koji mi daju krila, koji prepoznaju u meni ono najbolje i daju mi to gorivo da se pokrenem naprijed, još malo, još samo malo. Danas radim u svojoj struci, struci onog neperspektivnog studija. Radim u agenciji gdje se cijeni svaka minuta moga rada, gdje se potiču moja mladost i energija kao nešto dobro iz čega mogu nastati samo najbolje stvari, gdje su oblaci tek stanica u vožnji mojih misli. Radim ondje gdje jesam ta koja još mora narasti, sazrijeti u struci i oplemeniti se nekim cijeloživotnim iskustvima. Ali nikad, nikad „narasti“ da budem dijelom nečeg općeprihvaćenog i da ne mogu izraziti vlastito mišljenje.

Posao, iskustvo, novac, vrijednost – sve su to apstraktne stvari koje ne bi postojale da nema ljudi. Oni su ključni element svakog dobrog početka. Zato pogledajte svoje kolege, prijatelje, šefove, partnere, pa čak i tete u dućanu u kojem redovito kupujete. Ako se uz njih osjećate kao da je sve na mjestu bez blokade, onda je to to. Ne dozvolite nikome da vam i na koji način kaže da nešto ne možete, da za nešto niste, da trebate nešto (do)čekati ili mijenjati sebe.

 

- Adela.