23
Jun

Talijin dan u uredu

Odlučila sam napisati kako izgleda moj radni dan iliti radni dan asistenta ureda (makar me kolege zovu Dragi Bože – nisam Bog, već asistent). Ne znam hoće li će vas to uopće zanimati, ali kolegica Adela mi je rekla da moram napisati blog, a ako je ne poslušam plakat će neprestano, a kako sjedi sa mnom u sobi, to će mi bit’ nepodnošljivo slušat’ pa… pišem.

Ponedjeljak je. Ustajem. Neko vrijeme plačem u postelji, zatim se sabirem i prihvaćam da je vikend prošao i više ne mogu dugo spavati, i krenem se spremati. Mi žene se užasno brzo spremamo, a ja sam u tome prvak. Nakon nekoliko sati provedenih u kupaonici, obučena sam te budim dijete koje veselo odmah skače na noge dok si rekao: „Ustani. Ustani. Vrijeme je za školu. Ustani. Ustani. Ustaaaaaaaniiiii. Probudi se. Ne zatvaraj oči više. Moraš oprat zube. Zadnji put ti kažem da ustaneš…“.

Na posao me vozi moj osobni vozač (direktor Slaviša). Po putu do posla vedro nabacujemo sarkastične komentare koji se tiču vozača što odlično voze i uopće nam ne idu na živce i dolazimo u ured. U uredu kolege sjede, fino srčući svoju jutarnju kavu. „Tako se radi je l’?!“– urlam iz sveg glasa da se svi prepadnu. Nakon što su se jako prepali (naravno da se nisu ni najmanje prepali), sjednem s njima pa se bavimo inteligentnim pričama: ženske frizure, lakovi za nokte i slično, kako je ‘ko proveo vikend, itd.

Onda se napokon odlučujemo odlijepit’ s kave i svi poć’ raditi.

Nakon što upalim kompjuter usiše me pridošlih 4 miliona mailova u inboxu i dan kreće.

Još se nisam ni namjestila u stolici, a telefon je već zazvonio – s druge strane slušalice javlja se Edo, naš suradnik iz BiH. Uvijek ljubazan, dobro raspoložen i uslužan. Javlja mi da su naručeni materijali isporučeni jutros i ja o tome obavještavam klijenta. Čitam mailove, printam pridošle zadatke i šaljem upite dobavljačima o cijenama materijala koje klijentu trebaju.

Ono što je važno u poslu asistenta ureda (čitaj: multitasking na najjače, a nekad i jače od tog), je dobra organizacija posla. Kad vidim hrpu papira netom pridošlih zadataka, opet se malo isplačem. Šalim se, naravno, nikakav problem to ne predstavlja, već ovaj tekst treba biti zanimljiv i šta ću, šta ću, evo kao neke fore. Organizacija zahtijeva sve – od sortiranja mailova po folderima koji se tiču svake etape posla za pojedinog klijenta, do Excel tablica s upisanim svim informacijama koje pojedina faza projekta uključuje, pogotovo onog koji se proteže kroz cijelu godinu.

I onda moj dan ovako izgleda:

Telefon zvoni svaki čas, nekad i nekoliko njih istovremeno. Šaljem upite dobavljačima, a stižu i ponude za ono što sam tražila dan-dva prije. Treba saznati zašto je račun došao sa stavkom koja je napisana, zašto je stao projekt na kojem radimo neko vrijeme, zovem da pitam je li dostavljeno nešto što je trebalo biti dostavljeno a nije, printam fakture i potpisujem ih, kovertiram; treba ih poslati…

Manuela (kolegica) me maltretira. Dobro, ne maltretira me, dobra je, samo me nešto ispituje, a ja ne želim da me ispituje.

Dobavljač traži da napravimo presjek odrađenih stvari da nešto ne preskoči naplatiti– provjeravam i šaljem sve o odrađenom, saznajem da sutra treba dostaviti hitno nešto što smo upravo saznali da treba odraditi i zato zovem dobavljače.

Adela pjeva. Bože…  zar nije dosta što me traži da pišem blog?

Zovem klijenta u BiH da saznam adresu skladišta gdje materijal treba stići. Zovem dobavljača da javim informaciju o dostavi. Izrezujem papir da složim maketu materijala da kod izrade znaju kako treba izgledati u finalu, fotografiram mobitelom, šaljem im upute makete po koracima sastavljanja… zvoni telefon. Klijent zove, nešto je zapelo i moram saznati zašto.

Slaviša mi šalje poruku na Skype: Super ti je mail, i smajlić. Gledam mail s upitom koji sam posla prevoditeljici, a kad tamo lijepo piše:

Draga Sanja,

tewvL bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

Prekrasno. Sastavljam drugi mail:

Draga Sanja,

evo još jednom moj mail s prijevodom:

*trebala bih ponudu za prijevod teksta iz priloga na srpski.

U međuvremenu su stigla odobrenja za nekoliko materijala koje treba naručiti iz Crne Gore. Sve zapisujem, odrađeno križam čim završim. Volim ta križanja. Znam da to sad zvuči kao da križam sorte voća ili povrća, ali ne. Križam ono na što više nikada u životu ne moram misliti. Dobro, ne moram misliti sad.

Zovem Crnu Goru, dobavljača. Zatim treba poslati dostavnu službu po pakete koje treba pokupiti na lokacijama po Hrvatskoj. Naručujem dostavnu službu. Stigla je i hrpa računa koje trebam likvidirati. Pregledavam ih, upisujem da su primljeni i pripremam za knjigovodstvo. Stiže upit o promo materijalu za koji ne znamo na koji način će biti izložen i kako se treba izraditi pa zovem prodajno mjesto klijenta. Spremaju mi uzorak i zovem dostavnu službu da ga pokupi. Zovem i dobavljača da mu šaljem uzorak i da mi javi od kojeg je materijala napravljen.

Dolazi Hrvoje, čovjek iz dostavne službe koju sam zvala i nabacuje se kolegici. Ok, samo ju je pogledao. Malo ste sitničavi. Zbog vas sad odugovlačim sa završavanjem bloga.

Slažem ponude za klijente, naručujem izradu promo materijala. Zbog raznih dokumenata, ulaznih i izlaznih računa koje pratim, svakodnevno moram komunicirati i s knjigovodstvom, što znači s Teom, koju od milja zovem „Teodore“. Slažem joj mailove prema kojima treba napraviti fakture, gnjavim je s pitanjima vezanim za kupce i dobavljače i jadna me se ne može nikako riješiti.

Klonirajte sve nabrojano po danima u tjednu te ostalim zemljama regije. E, to je moj tjedan.

Petak je, opet plačem, ali ovaj put od sreće što ću se sutra naspavati. A onda se sjetim da me subotom, moje dijete koje se preko tjedna jedva ustaje u vrijeme za školu, subotom uredno tad probudi. Oko 7. Opet plačem. 

- Talija (Dragi Bog, ako pitaš Adelu).