26
May

It’s scary because it’s new.

Prigodan citat iz filma još prikladnijeg imena – The Internship.

U filmu Nick i Billy upadnu u Googleov program za pripravnike, i kada stignu na kampus, odjednom ih šokiraju i fasciniraju sve inovacije. U jednom trenutku, kada pored njih prođe Googleov auto bez vozača, Nick kaže Billyju moju otad omiljenu rečenicu: „It’s scary because it’s new“ – Strašno je zato što je novo, nepoznato. Upravo takav strah osjećala sam par dana prije nego sam trebala krenuti na praksu.

A tek noć prije tog ponedjeljka, mozak me nije prestajao umarati. Najčešća pitanja – što ako se nešto strašno dogodi ujutro pa zakasnim? Kakvi su zaposlenici tamo? Hoće li me prihvatiti? Hoće li mi biti ugodno svaki dan provoditi 7 sati u tom uredu? Direktorica je na razgovoru rekla da ćemo imati konkretne zadatke, no što ako ne budu svi konkretni? Hoće li mi biti dosadno? A s druge strane, što ako mi zadaci budu preteški? Što ako nešto jako zabrljam? … i tako unedogled.

I tako sam se ja tog ponedjeljka probudila, brzinski popila kavu i krenula prema agenciji. Ništa se strašno nije dogodilo i stigla sam na vrijeme. U agenciji su me dočekala, malo čudno za rane jutarnje sate, nasmiješena prijateljska lica. Tako je već u prvih par minuta pola mojih strahova palo u vodu. Nakon što mi je simpatična Manuela ispričala sve o projektu na kojem radi, stigla je direktorica Lea i najavila nam sastanak.

Wow, prvi dan i prvi sastanak! Sastanak koji me totalno iznenadio, ne znam ni sama što sam očekivala, valjda onaj tipični dosadni sastanak gdje direktori samo dijele zadatke, hvale ili kritiziraju zaposlenike. Ovdje nema toga. Ovdje je sve tako opušteno, ideje pršte sa svih strana i svačije mišljenje se cijeni. Kul, ova praksa izgleda obećavajuće.

Na kraju sastanka, Lea me upitala kakva sam s engleskim jezikom. Hmm, pa dobra valjda… „Eto super, onda ćeš sada dobiti svoj prvi zadatak.“ Yes yes yes, može, jedva čekam nešto početi raditi!

Tako sam došla do Vedrane, koja mi je objasnila da treba jednu web stranicu adaptirati sa engleskog na hrvatski. Pa kud ćeš bolje od toga, bar to nije problem. Taj je prvi dan na kraju relativno brzo prošao i izašla sam iz zgrade poprilično zadovoljna!

Idući dan slijedilo je uređivanje te iste stranice u CMS-u, s kojim sam se prvi put susrela pa je sve to bilo jako zanimljivo. Kad sam mislila da sam napokon sve sredila, ispalo je da nisam baš sve dovršila. Ups, je li to sad moja prva velika greška? Ma nije ajde, nije tako strašno, sve je okej, sve će biti okej!

I tako, svaki dan bio je bolji od prethodnog, novi zadaci, novi izazovi, nova iskustva i znanja.

Najsretnija sam bila kad sam dobila priliku raditi community management. Svaki dan novu stranicu. „Joj sorry ja sam te sad tako zatrpala sa svime!“ rekla je Vedrana. Umm, Vedrana, molim te, slobodno ti mene zatrpavaj! Super je raditi nešto, čak i kada trebaš prosurfati desecima portala da bi dobio nekakvu ideju za post, one dane kad te baš nikako ne puca inspiracija.

E onda je jedan dan direktorica došla s prijedlogom da napišem članak o emocionalnom povezivanju potrošača s brendom. Okej, mogu ja to, malo pisati o emocijama, obraditi par kampanja, not a big deal. Ali opet se javlja strah, prvi put pišem ozbiljan članak, što ako ne bude dovoljno dobro?

Taman za vrijeme pisanja tekstova, budući da je jedna od tema bila Jana, pogledala sam u svoju bočicu Jane s porukom, i na njoj je pisalo: „Ako nikada ne učiniš nešto više od onog čime si već ovladao, nikada nećeš napredovati“. I vidi čuda, baš danas, na već 5. dan moje prakse dobijem ovakvu poruku! Kao da mi moja bočica poručuje: „Gle mala, 4 dana si radila na jednom zadatku, i super si ga obavila, no danas je dan da kreneš s novim izazovom. Probaj malo za promjenu pisati tekstove za časopis o uspješnim brendovima.„

Na kraju je članak bio dobar, štoviše, dobio je svoje mjesto u novom broju magazina Brend kultura. Kada sam to saznala preplavili su me osjećaji ponosa, sreće i nervoze. Ni kada sam došla doma još uvijek nisam mogla vjerovati.

Zamisli, dođeš na praksu misleći da nećeš raditi ništa posebno i na kraju dobiješ super zadatke i povrh svega, tvoj rad bude cijenjen. Dream scenario. Najviše od svega, to je potenciralo moj osjećaj vrijednosti i još više umanjilo strah.

I to je zapravo jedan od super savjeta za obavljanje prakse, gdje god se nalazili. Ne valja se bojati novih stvari i zadataka, svaki zadatak treba prihvatiti i potruditi se oko njega što je više moguće! I u 99% slučajeva, taj trud neće ostati nezamijećen i netko će vas za to nagraditi. Čak i one dane kada vam se ne da previše raditi, potrudite se. Isplati se potruditi se. Studentsku praksu treba shvatiti jednako ozbiljno kao i prvi posao. Svakom zadatku pristupati s jednakom posvećenošću i ozbiljnošću.

Mislim da smo često na praksama možda i previše privilegirani, tj. neke sitne greške ne uzimaju nam se za zlo, za zadatke dobijemo dovoljno vremena pa nismo pod pritiskom da završimo neki posao u 15 min. Naši deadline-ovi su “kad stigneš”, „danas“, „sutra“, „do kraja tjedna“. Zato se možda i mi malo opustimo, no u svakom slučaju smatram da je i jedan zadatak obavljen u jednom danu dovoljan, tj. dobar početak stjecanja iskustva. Svaki zadatak i svaka prepreka na putu spremaju nas za stvarni posao koji ćemo (nadajmo se) danas-sutra pronaći. Koliko god se neki zadaci činili “glupi” ili “dosadni”, sve su to zadaci koje ćemo morati sami obavljati kako bi zaradili plaću. Primjerice, jedan od zadnjih zadataka bio mi je slaganje mailing liste, dakle istraživanje i kopi-pejstanje stotinu e-mail adresa. I ostali praktikantski poslovi koji su uobičajeni u agencijama – priprema adreme, press clipping, zivkanje ljudi i sl., mogu se činiti dosadnima i zamornima ali to je to, to su osnove našeg posla! Kome ćemo slati objave ako nemamo potrebne adrese?

Zaključno, kako se moja praksa u približava kraju, shvaćam da je mjesec dana prekratko vrijeme za stjecanje svih potrebnih iskustava. Ipak, dovoljno je za svladavanje osnovnih vještina.

I sad valjda na kraju mogu onako lijepo subjektivno pohvaliti sve zaposlenike ove divne agencije! Dakle, ako razmišljate o praksi i niste sigurni gdje biste ju voljeli odraditi, toplo vam preporučam Dhar mediu. Ovdje su svi toliko susretljivi, opušteni, zabavni i radišni, tako da što se tiče ekipe sigurno nećete pogriješiti! Možete započeti sa jednostavnim poslovima koji će onda postepeno prerastati u neke zahtjevnije, taman toliko da izbrusite svoje komunikacijske, organizacijske i ostale vještine. I uvjeravam vas da će se ekipa Dhar medie radovati vašem dolasku. Svi su uvijek nasmijani, spremni pomoći, ljubazni, pristupačni…ma sve najbolje! Da sada moram birati mjesto na kojem želim raditi do kraja života, to bi bila ovakva agencija. To jest, ova agencija, jer nekako sumnjam da postoji još jedna savršena agencija poput ove. Uglavnom, hvala vam još jednom na svemu, nadam se da će i nakon završetka moje prakse biti još prilika da se družimo i surađujemo.

Making a big life change is scary. But, know what’s even scarier? Regret.

- Sabina.

18
May

Kasni mi!

Jap, rečenica koju nitko ne voli čuti; najmanje oni koji ju izgovaraju. Naravno, sve ovisi o kontekstu, no teško da išta može umanjiti nevjericu, nelagodu i šok koju te dvije male riječi mogu izazvati u prosječna čovjeka…

‘Ajmo se mi ipak vratiti na početak priče, čisto da ne zbunjujem čitatelja (čitaj: šefa), ostavljajući ga s malom hrpom upitnika iznad glave. Pa eto… ovo mi je bio prvi tjedan na novom radnom mjestu nakon pune 2,5 godine nerada. No dobro, uvjetno rečeno nerada. Od te dvije i pol, godinu dana sam bila na rodiljnom (ono, neradnica, pitajte bilo koju mamu), zatim radila tri mjeseca i onda (tipično) završila na burzi (iliti: javila se na 80-tak natječaja, bila na 15-tak razgovora, poslala 20-tak otvorenih pisama raznoraznim institucijama, ustanovama, kompanijama) – dakle, poslala jednu hrpeštinu mailova na razne virtualne adrese (dobro, bilo je tu i dobre stare pošte).

I onda mi se lijepo prvog radnog dana dogodila ova grozota: kasne mi svi mailovi, i oni dolazeći i oni odlazeći… E sad, to možda ne bi bio problem sam po sebi (iliti kako ja volim reći: per se), da nisam na potpuno novom radnom mjestu, na potpuno novoj radnoj platformi i s potpunom novim kolegama. Osjećaš se – u najmanju ruku – izolirano i neuspješno. Vucibatina! Jer, u današnje vrijeme, slanje mailova je otprilike bitno koliko i disanje. Send/receive = izdahni/udahni. A još je gore, kao u mojem slučaju, kada ga pošalješ i onda ga nitko ne dobije. I nema ga, i nema ga, i nema… K’o da pričaš u eter, a feedbacka niotkud; k’o da pričaš sam sa sobom…luđakinja. I tako, dok On ‘putuje’, kolege ti postavljaju sasvim legitimna i očekivana pitanja: “Si vid’la mail?; Si mi napravila ono?; Si dobila memo/tekst/šprancu?” A ti imaš najgluplji odgovor ikad: “Ma neee, znaš, kasni mi…mislim, mail.”

Zanimljivo, sugovornik, bio on muško ili žensko, stariji ili mlađi, iskusniji, neiskusniji, podređeni ili nadređeni, uvijek ima istu reakciju… razrogačenih očiju, on high pitch glasom i polusumnjičavom (ipak sam ja plavuša) intonacijom pita: “Pa kak? Tu ti nekaj ne štima.” Da, i stvarno ne štima. Jer, u današnje vrijeme hektičnog tempa, brzina je postala presudna. Kako – sasvim nepoželjno – radni dio dana postaje sve duži, a onaj privatni sve kraći, tako nam život po nekoj svojoj novoj logici zadaje neka nova, meni dozlaboga nerazumljiva pravila: budi fit!, budi up-to-date!, smij se!, (u međuvremenu) skuhaj!, prilagodi se SVAKOJ situaciji u SVAKOM njezinom detalju – i to je sasvim okej (imamo li izbora?). U protivnom, u raskoraku si između polazišne točke i cilja. A cilj, ma kakav god on bio, zamišljen je kao uspjeh. A uspjeha nema bez popratnih tehnoloških pomagala kao što je, primjerice, jedan dobar, stari mail.

I ma koliko njegova važnost bila zgurana u pozadinu nekih novih platformi za komunikaciju, u nekim momentima On je najvažniji na svijetu, velik k’o kuća. Spašava glavu!

Dobra je stvar ako ti kasni samo – mail. Za sva druga kašnjenja nema se više vremena… a ni živaca. :)

- Lana.

12
May

Google+ DA ili NE?

Google+ u Hrvatskoj? Ne pretjerano. Google+ je najnepopularnija društvena mreža i dalje.

Mnoge firme imaju otvorene profile, no uglavnom su oni neaktivni ili zanemareni, čast izuzecima. Nije ni čudo s obzirom na veliku konkurenciju koja se događa na mrežama poput Facebooka,  Twittera ili Instagrama, koga briga za G+?

Prema istraživanju iz 2012. godine, čak 23% tvrtki u Hrvatskoj je prisutno na Google+ mreži. Danas ih je možda malo više. Ono što je zanimljivo brendovima koji razmišljaju o bacanju sidra i na tu platformu, je većinska muška populacija (čak 63%) i najveći broj korisnika iz SAD-a. Zgodne informacije za formiranje svoje publike, zar ne? Ajmo dalje. Gledano na svjetskoj razini, Google+ je 3. po redu društvena mreža po popularnosti. Čak 300 milijuna aktivnih korisnika mjesečno. Prvi je, naravno, Facebook kojeg slijedi YouTube. Možemo reći da je Google+ logičan odabir ako vam se ciljana skupina sastoji od stranaca, uglavnom muškaraca, još ako ciljate baš na SAD, savršeno.

google-plus-demographics-infographic

U posljednje vrijeme kruže vijesti da je Google+ neslužbeno službeno mrtav, odn. živi mrtvac. Zombi. Google+ je zombi. Naime, TechCrunch portal je objavio da su se dogodile promjene u postavu njegovih zaposlenika, tj. da je kreator Googla+ Vic Gundotra napustio firmu čime se dogodila preraspodjela timova koji su činili srž Google+-a. S druge strane, Marketing Land objašnjava što to Google+ namjerava izmijeniti i koje su posljedice za marketing i poslovanje.

Ako pročitate ta dva članka, možda ćete se i predomisliti oko otvaranja Google+ profila ili potpuno odustati od te društvene mreže. Sve ovo što piše su činjenice i Google+ možda još zbilja neće dugo opstati. Ja ću vas probati uvjeriti u suprotno.

Kada opisujemo različite društvene mreže, svrstavamo ih pod tipove, npr. Facebook je zabavan, Twitter je informativan, Pinterest je kreativan, Instagram je #popularan itd. Za Google+ bih rekla da je ozbiljan. Tamo se mogu naći ozbiljne i podugačke rasprave, a sa kvalitetnim sadržajem, poput fotografija, videa ili blogova.

Google+ je uspješna zajednica mislioca, pisaca, fotografa i još mnogih drugih. Kao čest posjetitelj Google+-a i osoba koja na toj društvenoj mreži gradi brend, mislim da svatko tko ju stvarno, istinski, svakodnevno aktivno koristi neće misliti da umire. Ili da je polumrtav. Različiti ljudi imaju različite poglede na temelju različitih ideala.

Oni koji se svakodnevno služe Google+-om i koji na toj mreži grade brend, poslovanje ili osobni profil, znaju da su Communities (zajednice) glavni adut ove društvene mreže. Dijeljenje sadržaja nikad nije bilo jednostavnije i kvalitetnije – odabereš Community koji tematski odgovara tvojem postu i podijeliš ga njegovim članovima. Jer njih to uistinu zanima. Nema boljeg community managementa od toga da si u srž pogodio svoju ciljanu skupinu koja ti nerjetko iskomentira sadržaj što dovede do prave male rasprave, koja ti da +1 (relevantno likeu na Facebooku) i podijeli ga na svom profilu. I još dobiš novog followera. Naravno, uvijek je dobro podijeliti sadržaj i public, no iz vlastitog iskustva Communities su redovito imali bolji učinak.

Google+ je dokaz koliko je sadržaj postova koji se dijele iznimno bitan i cijenjen, jer i bez oglašavanja on dobiva svoju pravu publiku koja reagira. Iako je na Google+ mreži moguće dijeliti i video sadržaj i linkove, slike su daleko najefektniji način kako privući publiku, čak i preko Communitya. Kao i na ostalim društvenim mrežama, poput Facebooka, Instagrama ili Pinteresta, na Google+-u također prednjači vizualno.

Touristar TV, koji je svoju karijeru na društvenim mrežama započeo na Facebooku, na Pinterestu i Google+-u je zaživio početkom 2013. godine. Pokazalo se da je aktiviranje profila na Google+-u bio najbolji potez za jedan takav turistički brend koji danas broji preko 350 followera i preko 550.000 pogleda. Oni rastu iz dana u dan, a ono što je najvažnije jest to da publika postoji. Kvalitetan i zanimljiv sadržaj, englesko govorno područje, tematika uvijek zanimljiva strancima te konzistentnost u komunikaciji pokazala se kao pun pogodak. Nula dolara, nula eura, nula oglašavanja. Samo sadržaj.

Pa da se osvrnem na pitanje iz naslova: DA, svakako. Zašto ne isprobati nešto što vam je nepoznato i sami odlučiti da li vam se isplati ili ne. S malo utrošenog vremena i truda vidjet ćete ima li smisla. Uostalom, ako i ne bude, uvijek možete reći da Google+ mrtav :)

- Vedrana.

4
May

Spremni na improvizaciju?

Improvizacija, što je to? Pitanje koje si ljudi rijetko postavljaju. A odgovor bi bio nešto poput: aktivnost izrade ili stvaranja bez pripreme u trenutku izvedbe - dakle, spontanost i snalažljivost -WELCOME!

Tijekom godina upoznala sam puno ljudi na različitim pozicijama, različitih dobnih skupina, karaktera, stavova i moram priznati da mogu nabrojati na prste obje ruke one koji su spremni na improvizaciju, bilo u privatnom ili poslovnom životu. Zašto ih je toliko malo? Strah, sram, nesigurnost, momentalna blokada ili ono najjednostavnije – linija manjeg otpora „nisam ti ja za to!“. Najsigurniji je poznati teren te je potrebno hrabrosti kako bi čovjek razmišljao „out of the box“.

Moram priznati da sam u poslovnom kao i u privatnom životu jedna od onih koja voli raspolagati sa svim informacijama, čak i onima koje u tom trenutku baš i nisu bitne, ”al’ nek se nađu jer od viška glava ne boli”. Na svaki životni izazov moja znatiželjna osobnost ima jedno potpitanje, ma što jedno, tri potpitanja. Što raspolažem s više informacija, lakše ću improvizirati… vjerujte isprobala sam bezbroj puta.

Idealna situacija bi bila: planiraš, pripremiš sve i ide glatko bez ikakvih problema. Zvuči utopijski ali negdje to postoji, zar ne? Iskustvo mi govori drugačije. Veliki, mali, zahtjevni, čudni, zanimljivi projekti, sve sam ih prošla. Pa čak i uz najprecizniju i najorganiziraniju pripremu, bilo je pregršt situacija u kojim sam morala improvizirati. Kako? Spontano. Iako, moram priznati da sam u nekim situcijama iznenadila i samu sebe. Kod improvizacije vremena nema puno, mozak radi sto na sat i u tom trenutku najbolji su  prijatelji snalažljivost i kreativnost.

Dok su neki rođeni improvizatori, drugima ostaje opcija već poznatih trikova koji im pomažu kako bi sve prošlo što bolje, kao: imaj sve napisano – jedan veliki šalabahter; fokusiraj se na ono što radiš i govoriš, vježbaj pred ogledalom, planiraj sve do detalja i slično.

Svi vole davati savjete i praviti se pametni al’ treba uzeti u obzir da smo svi različiti i da svatko treba naći način koji njoj/njemu najbolje odgovara. Googlajte, pripremite se, počnite improvizirati na malim stvarima i uvijek koliko ste spremni ili nespremni.

Jer svi savjeti koje vam mogu dati sažimaju se u jedno – SLUŠAJTE SVOJU INTUICIJU, ona zna najbolje! Sretno! :)

- Manuela.